Mire je šampion, a Džeko ljubav: Divno je biti Bosanac u Rimu...

Bakica što se dala u potragu za Piazzom našla se u čudu. Ti ingleze, nema šanse. Išaretivši nešto oko glave, prelazeći rukom preko jabučica. Dobro, ne baš ingleze, Bosnian. Aha, Edin Džeko...

Poslije toga ne smije vam više ništa biti nejasno.

Rim je kolosalan grad, svega se nagledate, ali da baš susretnete bakicu koja Bosnu i Hercegovinu, osim kroz Međugorje, zna i kroz Edina Džeku, bilo je pomalo nevjerovatno. Halo, bakica.

Krenete onda dalje, na Piazza Veneziji, desetak-petnaest tamnoputih prodavača narukvica, Afrikanci u potrazi trbuhom za kruhom, jednim okom motrivši odakle vrebaju Carabinieri, drugim tražeći pogodnu žrtvu kojoj će prezentirati svoju primamljivu ponudu.

Helou maj frend, ver ar ju from?

Kenija. Du ju nou Kenija.

Jes, Mozes Kiptanui...

Oooo, Hakuna Matata, du ju nou?

Jes!

Onda ide transformalcija iz odbrambene pozicije u napadačku. Smoždenog Afrikanca zanimalo je porijeklo znatiželjnika.

Ju?

Bosnia!

Oooo Edin Džeko. Gud plejer...

Ovaj kratki razgovor inicirao je autor teksta kojeg je zanimalo barem odakle su prodavači narukvica, ako već ne može saznati podrobnije kako su došli, kako opstaju, gdje žive. To bi bilo malo previše.

I za njih i za autora koji se spremao na "Gran finale" kako su utakmicu između Rome i Juventusa nazvali u jednom listu, aludirajući na kraj sezone 2017/2018 u Serie A, koiliko god meč bio lišen rezultatskog značaja.

Nedjelja je, Rimom sve vrvi od turista. Maj je, temperatura je visoka, no nedjeljom u maju kada igraju Roma ili Lacio, posebno je uzavrelo. Još ako dolazi mrski Juventus, to je baška. Folklor je tada najizražeiji, najbolja je prilika upoznati autentičnu, istinsku atmosferu velike utakmice, doživjeti sve ono što jedan italijanski derbi predstavlja. Najveći mogući intenzitet strasti i odgovor na pitanje koliko ljudima sve to znači i kakav kulturološki značaj ima.

Novinar vs gledalac

Kada čovjek ide na utakmicu kao novinar mnogo je lakše, veći su benefiti, a manji srklet. No, kao novinar, teško je biti dijelom folklora. To što čovjek može doživjeti u Rimu na dan utakmice protiv Juventusa vjerovatno se dešava i u Napulju. Mada nije isključeno da su ljudi luđi, maštovitiji, nevjerovatniji u Đenovi, ili recimo u Ređini, Veroni, Kataniji, Palermu... Bilo gdje.

Dok se krećete automobilom kroz Italiju Autostradom del Sol, u glavi vam je pjesma Felicita benda Atheist Rap (Giuseppe Meazza, Toto Schillaci, Roberto Bettega...), zamišljate da jednom imate mjesec dana odmora i nepresušan izvor finansijskih sredstava. Moneta što bi rekla dosadno umiljata gospođica iz aparata za plaćanje cestarine, čije "arivederci" ne može da neodzvanja u glavi naredna tri dana.

Pa onda krenete autostradom uživanja i raja kojom bi svoj finansijski saldo doveli u propast, pa možda čak i u nestanak.

Prvo malo obići hladni sjever od Torina do Milana, a onda preko Padove, Bologne, Firenze (blizu su i Siena i Livorno), okrenuti na Rim, a onda potom "tangencijalom sud" prema Napulju.

Za svakog istinskog štovatelja najvažnije sporedno-glavne stvari u životu i svega onoga što se u Italiji veže za fudbal, pa čak i za svakog ljubitelja Italije i svega onoga što se veže za nju - Quatro Formagi, Parmigiano Reggiano, ekstrema poput nepodnošljive sporosti u uživanju i brzine u kretanju - taj tridesetodnevni put oko "svijeta" bio bi važniji od istinskog puta oko svijeta Sibirskom transverzalom. Kakav Route 66, kakvi bakrači.

Pa onda na tom putu vidiš navijače Genove na nekom od odmarališta što iz daljine svijetle i blješte, a ono samo nekad tu bilo da se jede. Sada ima kontejner iz kojeg nude osnovne životne potrepštine i da srkneš kafu što prije, dok se ovo što šljašti renovira. Kad će biti renovirano? Ma polako, kud se žuriš...

Al nisu ti navijači Genove neki jurišnici nabrijani, već red polubakica, ozbiljnih ljudi, red istetoviranih zaluđenika srednjih godina. Možda jesu probisvijeti jer idu na utakmicu negdje u Benevento. Niti imaju šta vidjeti od domaćina, kakvog dobrog igrača i brzu akciju, niti se njihova ekipa za nešto "bori", ali su situirani i pismeni, vidiš da u tom pohodu uživaju. To je Italija!

Rim: Savršeno organizirani haos

Šta je zanimljivo u Rimu pored sveprisutne umjetnosti, rustikalnosti, božanstvenih trgova i uličica (pojedinu su toliko uske da su njihovi promjeri manji od prečnika balkona)... Pa skladan haos ubitačnih amplituda.

Odakle da krenemo? Od konobara kojem kad naručite tri pizze on prvo donese jednu, pa onda malo sačeka, pa drugu, pa treću. Kud se žuriš, prijaško. Da odjednom donesem tri pizze, ma hajte molim vas...

Ili možda od saobraćajnog haosa. Dva dana vožnje Rimom, da nikoga ne zakačite i da se niko od Vas ne okrezne svrstavaju Vas u red ponajboljih bh. kandidata za utrku Formule E, u najmanju ruku. Kako li je Giancarlo Fisichella vozio tek kada su obični vozači onakvi, kukala ti majka.

U savršeno organizovanom haosu gdje se dvije trake pretvaraju u improvizane četiri, gdje ne znaš ko odakle ulazi, pod kojim uglom i s kakvim idejama u glavi, rijetko ćete upratiti da je neko nekoga udario, ili da stoje dva automobila i čekaju da dođe policija...

Policija? To je tek za romana. Vrhunac italijanske pragmatičnosti i opuštenosti su neošišani, bradati policajci. Istovremeno je ta kosa zalizana, solufi ušminkani. Od nečega što u startu ima predispozicije da bude dabogsačuva, oni naprave umjetnost. Vidiš policajca, skontaš da mu samo kist za uhom nedostaje.

Hajde ti majčin sine zabrani recimo da policajci imaju bradu. Pa ne bi uopće imali policiju. Ali hajde sve, nosi đavo, stoji ispred stadiona policajac, kao iz filma Roberta Benignija, naslonjen na automobil nekakve žene što ne zna gdje će, pa njega upitala kuda da ide.

Gleda čovjek to s nekoliko metera udaljenosti i ne vjeruje, naslonio se frajko regularno, ležerno, jednom rukom dodirujući haubu, drugom držeći zapaljen cigarillo. Diminja on, puši, objašnjava i sve je divno i krasno, nama možda urnebesno smiješno, ali šta fali. Je li neki problem...

L'amore e' Džeko

Najlakši put do Stadiona Olimpico, da se ne bi peglali s glavom u torbi kroz koloplet suludih šofera jeste dovući se metroom odakle god do Piazze del Popolo, a onda sačekati 'dvojku' - jedini tramvaj koji odatle ide prema bilo čemu, a ide prema Piazzi Mancini. To je nekih pet stanica po dvije tri minute, za 15 ste u vrh glave tamo odakle kreće ludilo.

Poučen prethodnim iskustvima, autora je zanimao kako istinski navijači doživljavaju našeg Dijamanta i došao do zaključka: Kada bi čehre imale stopostotnu nepogrešivost i postojao negdje katastar čehri, pa da na osnovu njih znamo odakle je ko, Bosanci bi još ponosnije hodali mostom od Piazze Mancini do ulaza na Curva Sud - ovi bi ih dozivali, vrištali bi Džeko, Džeko, proizvodili neartikulisane zvukove.

Možda bi nam, umjesto što su nas nutkali da nam prodaju, dimne zavjese i petarde koje regularno nude pored živih Carabiniera, dali za džaba...

Postoje Francesco Totti, Gabriel Battistuta, Edin Džeko i Radja Naingollan, na dresovima, u novinama - to su Romini heroji. Na štandovima gdje se prodaju rekviziti u opticaju je još imena, ali samo jedno je sinonim za ljubav - Edin Džeko.

Edin je zaista ogroman igrač. Međugorje i on simboli su Italijanima smiješne države gdje je ritual odlaska na utakmicu u odnosu sa onim u Rimu poput usporedbe dva haosa. I ovdje je haos, ali u njemu ćete čekati trolebus 25 minuta, za razliku od Rima gdje ležerni, pragmatični, neodgovorni Italijan i pored sve svoje "futavštine" to neće dopustiti.

Takvi ljudi nam trebaju da shvatimo veličinu Edina Džeke, jer to u uslovima kada je on u Sarajevu ili Zenici na pripremama reprezentacije, ne bi mogli za 100 godina. A ni tog TV-a, s koliko god inča, nema.

Novine još nisu izumrle

Juve šampion, Roma u Ligi šampiona. Svi su nakon nebitne utakmice bili sretni i zadovoljni. Kako god da je završila listi bi epilog proizvela jer teoretski sve je već bilo rješeno. Pa, iako se prije sve utakmice znalo, to nije spriječilo urednike sportskih listova da nahajcaju atmosferu prije meča, "napucaju" strane. O pisanju recimo Gazzete poslije utakmice ne treba posebno ni trošiti riječi.

Dokaz da novine još nisu izumrle, koliko god internet osvojio planetu. Ne bi umrle nijedne koje bi izgledale isto ili slično Gazzeti. Izvještaj s utakmice je na 13. strani, sve ukupno povodom sedme titule Juventusa izašlo je na 16 strana, i na svih 16 sve zanimljiviji od zanimljivijeg pristupa. Ideja, maštovitost, inventivnost, tematika razložena na roza papiru samo za istinske ljubitelje konglomerata fudbala i novina.

Vrhunac su podijeljenji fudbalski Oscari za svakog igrača Juventusa. Miralem Pjanić dobio je Oscara za regiju, ma šta god to značilo. Ne režiju, tog je Gazzeta dodijelila Massimilijanu Allegriju, prvom čovjeku ikad u ligama petice koji je osvojio četiri vezane duple krune.

Miralem je u drugom redu najbolje ocjenjenih igrača za minulu sezonu. Nakon Buffona i Chielinia koji su pobrali devetke, slijede Dybala i Costa sa ocjenama 8,5, a onda niz igrača s osmicama. Zanimljivo je recimo da su svi igrači Juventusa dobili Oscara za nešto, pa čak i Rodrigo Bentancur (Miglior de emergente).

Od izjava koje zauzimaju najmanje prostora, preko ode Gianliuigiju Buffonu čovjeku s najviše osvojenih scudetta u historiji i umotvorine s Oscarima do tretiranja svih sportista koji su sedam puta nešto osvajali. Maestralan način za okončati svoju putešestviju. Grande Italia, grande calcio, grande Roma, grande Juve...