Nešto je truhlo u državi ruskoj? · Kolumna

Bile su to sličice dresova učesnika iz žvakaćih guma koje su u vrijeme osiromašenosti električne energije i rijetkih TV prijenosa imale ulogu platežnog sredstva, s neizbježnom sarajevskom Drinom koja je barem u dijelu gdje je autor živio imala vrijednost 10 maraka i specijalitetom za mačke iz vijetnamskog rata Icarom koji je vrijedio kako kad.

Jedini je to album koji je ovaj, doduše i to teškom mukom, oblijepio od početka do kraja, čitave 24 sličice. I to sa popriličnom zakašnjelošću: Za rođendan u decembru nekako mu je u ruke dospjelo deset žvaka, pa je taj dan bio historijska, prelomna tačka pristupanju "euroatlantskim" integracijama - popunjavanju albuma.

Ništa dakle tada nismo imali, ako skupljanje gelera od granata ne smatramo zanimacijskom aktivnošću, ali je i to Prvenstvo, a posebno ono 1998. imalo neku čar, širinu, dubinu...

Možda što se autoru odigravalo u jeku žestokih ataka s obližnjih brda, možda što se dešavalo u godinama kada svaka fudbalu privržena osoba pravi prve korake u upoznavanju, kada počinje za nekoga da navija, a obično se navija za one timove ili reprezentacije koje su najjače u vrijeme kada čovjek tek počne pratiti fudbal.

Četiri godine poslije ovaj što piše "aktivno" je sudjelovao na Svjetskom prvenstvu. Klub u kojem je trenirao, da mu ne spominjemo ime, imao je poziv da provede 12 dana skoro pa na Azurnoj obali, u Pertuisu, nedaleko od Marseillea gdje je bila baza reprezentacije Maroka.

Odigrao je ovaj klub tamo nekoliko utakmica protiv lokalnih timova, ibretili su se svi kako su to naša djeca tako talentovana u odnosu na njihovu, no jasno je valjda svima da su njihova djeca bila uspješnija nego naša onda. Još nam nije bilo ni zanimljivo igrati koliko je bilo zadivljujuće neposredno doživljavati Svjetsko prvenstvo.

Tada je autor vidio uživo Mustaphu Hadjija i Youssefa Chippoa, koje ne pamte ni među Nogometnim ikonama. Šta vidio, slikao se sa njima, pa je nakratko bio i navijač Maroka. No, ubijeđen je, ne mora čovjek biti na licu mjesta da bi osjetio taj poznati, autentični šmek mjeseca Mundijala.

Ove godine, ne znam kako vama, ali autoru to nije ni M od Mundijala. Razlozi mogu biti višestruki. Pokušava se on izmjestiti iz polja vlastite subjektivnosti, pa je prekrižio kao razlog ljepšeg osjećaja to što nema nijednih (dostupnih) sportskih novina da valjaju, koje bi više približile atmosferu, bavile se SP-om na maštovitiji, neuobičajen način. Sve je neka sintetika, navrat-nanost sklepano, šturo. Informacije su brze, kratke (i žestoke).

Nije ni to što prvi put nije popunjavao album sa samoljepljivim sličicama. Da se razumijemo, ni onaj iz 1998. nije bogzna koliko ispunio.

Šta li je? Možda što je Svjetsko prvenstvo nekako povezivao sa sunčanim vremenom, a ovaj put rekordan svaki dan morala je padati kiša.

Možda zaista ima nešto i u činjenici da su "istočni" Mundijali po pravilu nekako bezveze. Je li bio gori ijedan od onoga u Japanu i Južnoj Africi? Valjda nije. Ovaj u Rusiji nekako se čini dalekim, predalekim, makar bio bliže nego što je onaj u Brazilu. Koliko je do Moskve, koliko do Rio de Janeira...

Pa ipak, možda će svaki naredni Mundijal biti sve gori. Možda će igrači biti sve umorniji i umorniji. Možda će svi početi igrati kao Švedska i Danska, a drugi jadni neće imati kuveta ni volje da se bakću probijanjem njihovih bedema. Možda je bezveze jer je sve je manje fudbalera, a sve više fizičkih radnika iz serijske proizvodnje. Ukratko, sve je manje duha.

No, možda ga sa 48 reprezentacija bude malo više. Kada krenu u juriš Sjeverna Irska, Džibuti, Gvineja Bisao...