"Nije u Kini divljina, ovdje je divljina; u Želji su se ogriješili o mnoge ljude, zato nema sreće" · Intervju

Eldar Hasanović osim što je atipičan fudbaler, preinteligentan je i čovjek s rijetkim karakterom. I ima iza sebe iskustvo koje nema mnogo fudbalera iz BiH. Tačnije nema više nijedan aktivni fudbaler.

Hasanović je posljednjih nekoliko godina igrao tamo gdje odlaze igrati ponajveće svjetske zvijezde i to ne samo one na koncu karijere. U Kinu odlaze i ozbiljni fudbaleri s reputacijom, pa premda je postala ultrapoželjna destinacija u Kini nema mnogo stranaca fudbalera. Tek po četiri inozemna igrača može imati jedna ekipa u najvećem rangu takmičenja, trojicu u među 18, jednog na tribinama.

U drugoj ligi gdje se dojučer Hasanović takmičio, ekipe su mogle sadržavati tri stranca. Kad sve zbrojiš, po šesnaest ekipa u dva ranga takmičenja, to je 112 igrača godišnje koji nisu Kinezi. I među njima je dvije godine bio jedan iz BiH - Eldar.

Odveli ga Cviko i Bravo

"U Kini sezona traje od marta do novembra, tako da sam sad na odmoru i bez kluba, budući da je Dalian ispao u treći rang takmičenja, a u trećem rangu ne mogu igrati stranci. Postoji opcija da ostane klub ukoliko bude jedan drugi klub eliminaran zbog nezadovoljavanja finansijskih uvjeta ili ako se proširi liga. Treba o tome još da se odlučuje. Kad bi se to desilo moguće je i da se vratim, ali o tom-potom. Zasad sam slobodan igrač, vagam ponude, pa ćemo vidjeti. Svakako do januara ne bih mogao nigdje", priča Hasanović na početku razgovora za SportSport.ba.

Osim što se može pohvaliti rijetkim iskustvom igranja u Kini, Eldar je sam od sebe živopisan i ne boji se reći ono što misli i što mu je na duši. U otvorenom razgovoru pričao je o životu u Kini, običajima, igračkim kvalitetama, ali i o Željezničaru, svemu onome što mu se desilo pod trenetrskom palicom Amara Osima i kako su ga kasnije izigrali, o omiljenim suigračima...

Prvo, kako si otišao u Kinu, kako si se tamo obreo?

"Rusmir Cviko je postao trener, a preko Damira Brave otišao sam gore na probu nekoliko dana jer im je trebao igrač na toj poziciji. Cviko me znao iz Želje, dočekali su me lijepo. Sve je bilo super, ali željeli su da me vide neposredno. Prvi trening igrali smo na skraćenom terenu i ja sam odigrao top. Odmah su rekli to je to. Prvi dojam je najbitniji, kada ostaviš na početku dobru sliku, onda je sve lakše. A osim toga potrefi mi se da u prvoj utakmici zabijem gol kakav je realno nemoguće dati, glavom u 90. minuti. Ja mislim da nikad niko nije takav gol dao..."

Kako ti je bilo na početku? Je li trebalo dugo da se navikneš na novi život?

"Zadržao sam se dvije sezone tamo, što je podvig. Moja pozicija nije atraktivna, a osim toga nisam crnac. Kinezi su najviše impresionirani crncima, samo im daj da je neki virtuoz i obično dovode napadače. Oni se njih boje. Ja kao zadnji vezni nisam imao mnogo prostora da im se dopadnem, ali imao sam i sreću stvarno. Nisam ja u karijeri zabio sedam-osam golova i nije moje da zabijam golove, ali tamo mi se potrefi da u te prve tri utakmice zabijem dva gola. To mi je jako pomoglo iako je prva tri-četiri mjeseca bilo teško navići se.

Kinezi su malo čudni. Recimo tri mjeseca sam dolazio na treninge, a da me niko nije ni pozdravio. Pa te onda jednom pozdravi, ali mjesec dana prolazi pored tebe kao da ne postojiš. Olakšalo mi što je sa mnom bio Hrvat Božić i jedan Šveđanin... Ali mi je trebalo jedno vrijeme dok nisam naučio da su Kinezi takvi. Ne druže se nešto pretjerano među sobom. Recimo kada se iznerviraju, ako pogriješiš na treningu, on se izgalami na tebe, ali besmisleno ti je s njim se raspravljati, jer i ne možeš mu ništa objasniti..."

To što si zabio nekoliko golova osim tebi valjalo je i Rusmiru Cviki. Uvjerio je ljude da nije doveo bezveze igrača...

"Nakon što je Cviko otišao, stigao je trener Kinez, za kojeg nisam mogao da vjerujem s koliko samopouzdanja i arogancije se odnosi prema nama. To mu je bio prvi angažman u karijeri, ali on se ponašao kao da ima najmanje osam godina vođenja nekog kluba u španskoj Primeri. Nemoguće znači.

S takvim je autoritetom nastupao, sve je moralo biti onako kako ti on kaže. Pomjeri se tu, moraš se pomjeriti tu. Jednom mi je jasno, nedvosmisleno kazao, kada sam pogriješio, da ja ne smijem griješiti i da ako hoću da igra moram biti tri puta bolji od njihovih igrača. Kaže ti si stranac ti ne smiješ pogriješiti dodavanje. U tome se desio kraj sezone 2017, ja nisam igrao posljednju utakmicu radi povrede tetive druge noge i mislio sam kako se sve odvijalo da neće više željeti produžiti sa mnom ugovor. Nije taj trener bio loš prema meni, bio je korektan, ali eto zbog tog nekog dojma smatrao sam da me neće više htjeti, jer moja pozicija nije atraktivna.

Telefonski poziv i igra sudbine

Ipak, nakon perioda iščekivanja dešava se obrat situacije.

"Čekao sam šta će se desiti, nisam imao nikakvu ozbiljnu ponudu. Kako se vratio gore trener Seferović, govorio je da me vrate jer još nisu bili angažirali dovoljan broj stranaca. Imali su neke igrače na radaru, no prolazilo je vrijeme i već je stigao februar. U tom trenutku dobio sam ponudu da idem u Nižnji Novogorod u drugu ligu Rusije. Ponuda je bila dobra i ja sam otišao u Antaliju gdje su se pripremali da potpišem. Dođem navečer oko osam, pregleda me doktor, prođem ljekarski i da potpišem ugovor kad nema direktora. Tek sutra će doći, pa kao potpisat ćemo ujutro.

Sutra, pola sata prije potpisa, dok sam čekao u hotelu, bezveze sam nešto po telefonu gledao, kad stiže poruka od tog Dalianovog trenera, Kineza. Kaže, želimo da dođeš nazad. Rekao sam mu odmah, da li je to sigurno jer ja imam ovamo opciju, trebam da potpišem ugovor za pola sata... Kaže on evo poslat ću ti ugovor. I tako s koferima odem kod direktora Nižnjija rekoh ja ne mogu poptisati. Čovjek se zacrvenio jer je vjerovatno shvatio da se njegovom krivicom desilo da ne potpišem. Da je bio tu noć ranije, ja bih bio igrač Nižnjija..."

Mnogo se priča o Kini i njihovom ekonomskom progresu. Basnoslovne se cifre nude igračima iz Evrope koji tamo više ne idu sa 35 godina, već odlaze i fudbaleri poput Carrasca, Oscara, Witsela koji se doduše vratio... Kakvi su uopće uslovi u Kini, evo u drugoj ligi?

"Mnogi su ubijeđeni da tamo vladaju basnoslovne cifre, ali samo rijetki igrači mogu zarađivati toliko. I onda obično pod tim dojmom mnogi igrači traže mnogo. Ja nisam tražio mnogo, želio sam neku solidnu platu kakvu bi imao u nekom organizovanijem evropskom klubu. Ponavljam njima su crnci jedino zanimljivi ili ako si provjeren igrač svjetske klase. Međutim u Kini su premije sve. Dođe nem recimo predsjednik pred utakmicu, uđe u svlačionicu i kaže imate za pobjedu milion i pol juana, to je oko 200.000 KM za čitavu ekipu. A bezveze neka utakmica, ništa posebno. Još smo mi "siromašniji" klub. Sad zamislite ovaj tim gdje je otišao Ohandza ovaj što je bio u Hajduku, oni su sada ušli u prvu ligu, Superligu..."

Obično kada ljudi odu tamo ostanu zabezeknuti, koliko je tebe sve impresioniralo?

"Ma, naši ljudi imaju pogrešnu percepciju. Misle da je tamo divljina, a ustvari jedina istinska divljina je ovdje kod nas. Ljudi se zgražavaju kada neko ode u drugu kinesku ligu, a znate šta je to? Svaka utakmica ima u direktnom prijenosu, popraćeno je, ozbiljni igrači tamo dolaze. Evo mi smo bili najlošiji klub u drugoj kineskoj ligi, ali imali smo svoj trening kamp... Za klub koji je isto ispao iz druge lige u prethodnoj sezoni je igrao Jose Antonio Reyes, iz Arsenala i Seville. Prošle godine kada sam ja došao, u taj klub je stigao Victor Anichebe, Nigerijac. Otjerali ga nakon tri mjeseca, ali sve što se s njima dogovoriš oni te isplate. Sve je pošteno.

Jesi li imao priliku pobliže upoznati ili barem viđati ljude iz vrha kuba, vlasnika, saradnike? Kako izgledaju, kako se ponašaju?

"Jesam, naravno, često smo imali sastanke. Znali su dolaziti i na treninge, ali nisam imao priliku pričati s njima, jer znaju samo kineski. Predsjednik dođe, on te pozdravi i to je to. A kada ga vidiš rekao bi to je neki obični građanin. Neupadljiv, skroman, opušten. Ni čim se ne ističe, ali nije budala. Čim ima klub znači da ima mozga.

Kakva je atmosfera na stadionima?

"Na našim utakmicama i nije bilo mnogo gledalaca. Kapacitet stadiona je velik, ali ne dođe na mečeve ni pet hiljada ljudi, pa izgleda malo kao da je Koševo. Na nekim drugim stadionima je bilo raje, ali konkretno u drugoj ligi nijednu utakmicu nisam igrao pred više od 15 hiljada navijača. Najviše gledalaca na našoj utakmici je bilo kada su prošle godine igrala dva Daliana, ovaj što sada igra Superligu i mi. Tada je bilo 30.000 gledalaca, ali znate kako je tamo, nikoga ne zanima koji je koji Dalian, nisu ljudi opterećeni. Njima je bitno da se provesele i to je to. Nema naboja ni frke.

Pričali smo o tome da je jako malo stranaca u Kini premda je top destinacija. Kakvi su zapravo kineski igrači, ima li "mahalaca", može li se s njima sarađivati iole kvalitetno?

"Pa ima, nema puno, ali može se tu i tamo naći igrača s vicem. Međutim, pretežno su svi kao navijeni. Devedeset posto je igrača po šablonu, nauče ih osnovno. Stranci su ti koji donose prevagu, mada ne mogu ni oni puno ako su s njima ispodprosječni kineski igrači. Zavisi mnogo i na kojoj poziciji igraš, jer na većini pozicija zavisiš od saigrača. Što se moje pozicije tiče, jednom je De Rossi najbolje rekao: Ja sam bitan kotač samo u ekipi koja igra dobro, ako ekipa ne igra dobro, šta ću ja tu. Ne može zadnji vezni kakav god da je uzeti i predriblati pet igrača i zabiti gol.

Vole da podriguju

Šta si radio tamo u slobodno vrijeme? Jesi li pokušavao igrati stonog tenisa? Kakvi su ljudi inače, život?

"Haha, to se ne bih usudio nikako. Šta znam, taj grad gdje sam bio stvarno je prelijep, univerzitetski grad, na moru. Nisam se nikada osjećao loše i da mi nešto nedostaje, bila mi je djevojka, bio je i jedan drug koji trenira djecu u privatnoj akademiji... Premda kada čovjek pomisli Kina - nemoguće je ni na skypu biti zbog vremenske zone. Ja sam znao, došao sam tu i imam svoj cilj. Došao sam raditi i to je to. Kinezi su ljudi koji samo žele da im nešto ponudiš. Oni će ti platiti, oni to hoće, njima to nije problem, ali samo im daj nešto. Nekada kada sam imao više slobodnih dana išao sam da obiđem Šangaj, Peking. Recimo Peking mi je bio udaljen sat vremena avionom, što je stvarno blizu ako znamo kakve su udaljenosti tamo moguće.

To me baš zanima, znamo kolika je Kina, kako ste išli na gostovanja, koje je bilo najudaljenije?

"Bilo je gostovanja na koja smo putovali šest sati avionom, i većinom na sve utakmice smo išli avionom. Dva puta smo se samo vozili vozom, po dva-tri sata, ali to je kada smo igrali sa protivnicima iz iste provincije. A ta putovanja, recimo ako igraš u subotu, na put kreneš u četvrtak. I obično kada igraš vani, nema te kući po tri-četiri dana. Sada je bilo nezgodno, na početku sezone, jer smo u prvih osam kola imali sedam gostovanja. Pa onda 15-16 dana budeš negdje, pa tri-četiri dana kući i onda opet 15-16 izvan grada. Ja sam doduše stigao u februaru, a ekipa je dva i po mjeseca u komadu bila na pripremama. Sreća mi je pa sam to izbjegao, jer je to izluđujući period. Kod nas nakon 15 dana više ne možeš da izdržiš. Još ovdje svi sjedimo skupa, zezamo se. Ne znam kako oni izdrže.

To je nevjerovatno, to je valjda isti čip u glavi koji dozvoljava da osam sati sjedi i bavi se šarafčićima, sklapa, montira... Šta si ti zapazio kao najupečatljiviju njihova odliku?

"Ma to su sve programirani ljudi. Naprimjer, vidi da je dva sata popodne i to je njemu vrijeme kada on mora drijemnuti malo. Nebitno gdje se nalazi. U autobusu, na poslu, na klupi. Bilo gdje. U parku pronađe malo hlada, skine papuču i odspava na papuči. Nebitno koliko je to, deset minuta, pola sata, sat. On svoje odspava, niko ga neće pogledati i idemo dalje. Što se restorana tiče, ima nekoliko njihovih jela koja sam mogao da jedem, dobar im je roštilj, ali obično sam se hranio u tri zapadnjačka restorana, jer težim da se sportski hranim. Ponuda je široka budući da je univerzitetski grad, ima mnogu Rusa. Njihove hrane ima kvalitetne, ali to su obično bućkuriši razni, a onda vole da podriguju. Pse isto nisam jeo, pse tamo najviše jedu u djelovima koji graniče s Južnom Korejom.

Jesi li imao priliku izlaziti po klubovima, diskotekama?

"Nisam često. Bio sam nekoliko puta. Najgore je što do 22 sata oni sve zaprljaju, ne možeš ući u WC poslije deset sati. I ne samo WC, svuda je sve razbacano, ljudi se ispovraćaju. Imaju zanimljiv običaj, naruče za sto recimo stotinu piva, nije bitno ni hoće li se ugrijati. I onda imaju male čašice i samo nazdravljaju. Živio, živio i piju na eks. I onda do deset se povaljaju. Isto tako sjedimo nas nekoliko iz ekipe i samo jedan ode i naruči gajbu pića. Ma, nevjerovatno. Oni su takvi, vole da svega ima previše.

Kako se djevojke ponašaju, je li strog odgoj ili su raspuštene?

"Izlaze i oni, petak i subota najčešće. Ne znam kako je u drugim gradovima, za ovaj gdje sam ja živio kažu da je to mali grad, "zaseok" od sedam miliona stanovnika i nema stranaca kao u nekim većim gradovima. A oni ustvari vole da idu tamo gdje znaju da se stranci okupljaju. Mi smo njima ko neke rijetke životinje. I onda kada otkriju gdje dolaze stranci onda oni to preuzimaju. Pa kada stranci prestanu dolaziti, prestanu i oni dolaziti. Traže gdje su se stranci "preselili". Interesantno, nekada možeš da primijetiš da prave selfije, ali da je u kadru neki stranac. Kao krišom, neofirno, pa onda odu i tamo zajedno pokazuju, komentarišu sliku. Ja ovo gdje sam izlazio nekoliko puta, taj klub se nalazi na četvrtom spratu hotela i moraš ići liftom. Nikada nisam izašao iz lifta, a da nekoga nisu unosili u lift.

Amar Osim, dvjesto mjesta, pa niko

Dijete si Željezničara i igrao si u posljednjoj generaciji Želje koja je najvećim dijelom nastala iz domaće škole. Ipak, te 2015. niste uspjeli osvojiti titulu, a ti na kraju nisi dočekao utakmice s Ferencvarošem i Standardom. Nisi baš na najljepši način otišao iz kluba, baš kao i većina igrača koja je otišla od 2015. do danas.

"Nakon te sezone gdje smo se do posljednjeg kola borili za šampionsku titulu sam otišao u Izrael. Ta Željina ekipa je bila dobra jer je osim mene igrao Bajić, Hadžiahmetović, Memija, Sadiković, prethodno Armin Hodžić... Sve igrači iz vlastitog pogona. Kada sam otišao trener Odović je kazao da mu niko nije otišao iz prve postave, a osim mene još je nekoliko igrača otišlo. Pa koliko to broji prva postava? Četiri igrača? Ali mislim da je to govorio jer je morao tako pričati. Ja sam imao jedan da tako kažem incident gdje me je Mirsad Šiljak optužio da ga vrijeđam jer sam mu rekao otvoreno da me slagao. Čovjek me bukvalno slagao, bili smo se dogovorili jedno, na kraju je ispalo drugo. I ja sam njega kao uvrijedio zato što sam mu rekao da me je slagao, a nije njegova uvreda to što me je zaista slagao."

Imao si i incident sa navijačima, bio si suspendovan. Rekao bi čovjek da si problematičan vrlo.

"Suspendovan sam zato što sam opsovao nekom navijaču na zapadu, jer je on meni opsovao.

Iako te navijači uglavnom nisu doživljavali ozbiljno, bio si miljenik raznih trenera, odigrao dosta utakmica, na nekima bio najbolji igrač. Kako gledaš konkretno na taj Željin period? Sjećam se gola Sarajevu na Grbavici...

"Da, tada smo bili baš autsajderi. Malo kada je jedna ekipa u derbiju bila toliki autsajder. Dobili su nas na kraju, ali nakon tog moga gola oni su se bili raspali. Mislim da smo tada iskoristili taj jedan period nakon gola, da bi dobili utakmicu... A kako gledam? Mislim da sam se dolaskom u Želju vratio u život, a sve se desilo vrlo slučajno. Najzaslužniji čovjek koji je preoporodio moju karijeru bio je Amar Osim. Na našim prostorima ne postoji niko ko o fudbalu zna toliko koliko on zna i niko mi ne bi dao šansu koju mi je on dao. I ne samo meni, mnogim igračima, Zolotiću, Spahiću... da ne nabrajam. Od sto igrača koje je on trenirao 90 će reći sve najpozitivnije o njemu. Trenerski - on, pa 200 mjesta, pa opet niko.

Šta te najviše impresioniralo kod Osima. Čime si ga zaintrigirao?

"Koliko god da o fudbalu znaš, on zna više i to jednostavno igrač osjeti i mora onda da pokaže jednu vrstu strahopoštovanja. Znaš kad ti nešto kaže da to ima svoj razlog. Kada ti kaže pomjeri se malo desno, za nekoliko trenutaka ćeš tek shvatiti zašto ti je to rekao. A kako sam došao u Želju, to je isto kuriozitet. Rekao je Amar jednom da sam ga izradio. A šta je ustvari bilo? Ja sam nakon prve šampionske sezone u njegovom drugom mandatu došao u Želju malo da treniram, da budem tu i pokušam se nametnuti. I trenirao sam, trenirao, Osim me malo-malo hvalio, davao mi podršku, ali me za sve to vrijeme nije ni pozdravio, kamoli da je sa mnom popričao. I kada je trebala da krene ekipa negdje na pripreme ja nisam došao jer mi niko ništa nije rekao da li da dođem ili ne. I onda sam otišao u Velež, pa u Čelik, pa sam se nakon dvije godine opet vratio jer me Osim upamtio tada 2010.

I forsirao te poprilično.

"Nešto sam mu se sviđao, ni sam ne znam što. Stvarno sam imao dobru minutažu, iako je Željo tada imao jedno šest odličnih veznih igrača, Svraka, Tomić, Jamak, Zolotić... I na kraju prije nego što će mi isteći ugovor, vidim zove on Svraku i Kvesića da produže, mene ne zove. I u tome bude neki od turnira malog nogometa što se igraju pred Novu godinu, i ja tu odigram stvarno dobro. Kad zove on, kaže dobro igraš malog fudbala, a uvijek nam treba jedan takav, da možeš ove turnire igrati. Šalio se. I onda sam produžio ugovor tad do kraja sezone 2015.

Te godine, na polusezoni se promijenila i uprava. Od tada, osim što je za sve ovo vrijeme osvojen tek trofej Kupa, mnogo igrača je prodefilovalo... Kako gledaš na rad današnje Željine uprave?

"Mislim da su se ogriješili o mnoge ljude i zato u pojedinim trenucima nemaju sreće, zato smo izgubili dvije godine zaredom titulu na takav način. Ponajviše su se ogriješili o Edisa Mulalića koji je tu na Grbavici ostavio tolike godine života, zdravlje svoje. I onda otjeraš čovjeka kolo prije kraja, kao da je pseto. Prije toga dovedeš Vladu Čapljića i otjeraš ga prije nego što je došao...

A što se tiče igrača, mislim da se pravi greška odmah u startu. Koga god je ova uprava dovela to je tako medijski predstavljeno da bi pomislio da se radi o igračima svjetske klase, a sve kako bi se oni pokazali veličinama. I onda nakon pet-šest kola ljudi vide da to nije igrač od kojeg možeš očekivati da "jede" loptu pa se onda ljudi razočaraju, a neki igrači budu slabiji zbog velikih očekivanja. Prije kada je Stančeski bio ponajbolji igrač lige, Osim nije dao da se zove pojačenjem, već je bio "prinova". I bez obzira što je bio dobar igrač nije se u Želji nametnuo jer je bio još pet igrača koji su mogli igrati njegovu poziciju. Ja kada se sjetim utakmica između prvog i drugog tima, jeza me uhvati. Ko je sve igrao za Željin drugi tim na treningu... Danas bi ta ekipa osvojila prvenstvo bez problema.

Omiljeni saigrači: Stevanović i Kvesić

"Volim kada je neko atipičan fudbaler. Ne kaže se za fudbalere džaba da su glupi, stvarno većinom jesu, a od igrača koje bih izdvojio da su zaista posebni, autentični, su Miroslav Stevanović i Josip Kvesić. Osim što su inteligentni, nevjerovatna je njihova skromnost, posebno kod Stevanovića. On je došao kod nas i toliko je bio bez samopouzdanja da je to bilo nevjerovatno. Mi mu govorimo šta ti je, igrao si u Sevilli, a on je smatrao da ne treba ni u Želji da igra, a kamoli u Sevilli. U pojedinim trenucima čini mi se da nije vjerovao u svoje sposobnosti. Sjećam se kad smo igrali za mladu reprezentaciju, ne znam sada tačno gdje u gostima. I nakon te utakmice Safet Sušić ga je pozvao, on nije mogao da vjeruje. Smatrao je da ne treba on biti sa Džekom, Ibiševićem, Spahićem. Sjećam se da sam mu govorio idi, uživaj, ne trebaš razmišljati zaslužuješ li ili ne.

Slično je sa Kvesićem, on je stvarno predobar momak."

Utakmica protiv Peking Gouana

"Kad je bilo Svjetsko prvenstvo igrali smo utakmicu protiv Pekinga za koji igra Renato Augusto, samo što je on tada bio u Rusiji. Trener je Roger Shmidt. U toj ekipi igra i Kongoanac Cedrice Bakambu koji je briljirao u Villarealu, a doveli su ga za 40 miliona. Kada smo igrali prišao sam mu i pitam ga "mogu li dotaći dres, da vidim vrijedi li 40 miliona, kako izgleda to, šta je". Smijao se on.

Inače, osim crnaca, pa makar i konobara, oni najviše vole španske trenere. Onda kada dođu Španci dovedu sa sobom stručni štab od sedam-osam ljudi i na to Kinezi najviše "padaju". Sad su tamo Sergi Barjuan, Victor Caro.

U jednom trenutku u drugoj ligi bilo je velikih imena. Ja nisam tada bio stigao, ali na početku sezone kada je Cviko preuzeo palicu Daliana u ligi su bili Clarence Seedorf, Sven-Goran Errikson, Ciro Ferrara...

Zamislite kako je u Superligi kada jedan Paulinho iz Barcelone zahtijeva da se vrati u Kinu."

Neće da igra s Nedom Turkovićem

"Ovo kako sam na odmoru nisam igrao mali fudbal, muči me malo ahilova tetiva, pa sam išao na terapiju. Prolazi me polako, pa ću možda malo neki termin odigrati, ali generalno ne volim. Imam jednog druga zovne me na termin, ali ljudi pogidoše, a šta će mi to. Ulijeću, laktaju se. Želim i ja da pobijedim, niko ne dođe da se šprda, ali više volim da je to lagan termin", priča Hasanović i "proziva" kolegu iz svoje generacije Nedu Turkovića.

"S njim sam mnogo prošao i volio sam s njim igrati mali fudbal, jer je stvarno dobar, ali onda vremenom počeo je da on organizuje igru. Ama idi bolan gore, vidi te koliki si, klipan što Amar kaže, zadrži mi loptu i šuti. Ali jok, hoće on neke karafeke...", našalio se Eldar i dodao:

"Nedo je sličan meni jer se nije ustručuvao otići vani, u sredine za koji mnogi smatraju da su egzotične. Kada ovdje već ne možeš zarađivati solidno, zašto ne otići negdje? Idi u Estoniju, idi u Aziju, šta ima veze. I ne samo radi plaće, već da vidiš svijet, doživiš neka druga iskustva, okušaš se u drugim sredinama. Nedo uopće nije loš igrač, ima kvalitete koji se danas traže, visok je, ali on sam nekada ima loše mišljenje o sebi, pa onda pravi cirkus. A opet drugačiji je od ostalih, jer većinom kod nas igrači imaju bezrazložno visoko mišljenje o sebi. Ja njemu skidam kapu, trudi se, stalno je u treningu."