Šta smo dobili, a šta izgubili s Robertom Prosinečkim? · Komentar

Kako su od strane tri člana Stručne komisije favoriziranog Kodru otpilili članovi IO iz RS-a, tako se u drugom krugu vodila borba između Osima i Prosinečkog. Ispostavilo se ta je ta borba dešavala isključivo na onome polju gdje se akteri nizašta pitali nisu.

Većina medija bila je, logično, naklonjena Osimu kao domaćem kandidatu. On se treći put pokušavao domoći pozicije selektora države u kojoj se rodio i u kojoj je napravio sve svoje rezultate, a osim u titulama njegove sposobnosti se mogu vrednovati i prema potezima koje je pravio. I ne samo da su mediji favorizirali ovoga stručnjaka, već i struka i to u stopostotnom obimu.

Elem, početkom godine, ispostavilo se da Osim nema ni promil šanse ispred čovjeka "koji se ističe harizmom i fudbalskim znanjem i čiji izbor neće polarizirati fudbalsku javnost kao što bi Osimov", istakli su u obrazloženju iz Nogometnog saveza. Rezulat glasanja na sjednici IO bio je u korist legendarnog fudbalera uz jasan signal da Savez čvrsto stoji iza njega. Ispunjavanjem jedinog uvjeta koji je Robi stavio pred vrh Saveza, da mora imati svoje saradnike, pokazano mu je da ima apsolutnu podršku.

"Znam da su mediji su bili naklonjeni Amaru Osimu, ali sve se to mijenja radom i rezultatima. Moj stručni štab i ja vjerujemo da BiH ima dobru reprezentaciju s kojom se može napraviti rezultat. A nakon toga će valjda doći i podrška", kratko je, gospodski Prosinečki prokomentirao na predstavljanju u "Evropi".

I onda je krenulo. Prvo poludragocjena, istovremeno polunezahvalna američka turneja na koju je u nemogućnosti da povede perjanice, pozvao igrače iz naše lige i još nekoliko U21 reprezentativaca. Nije se iz remija s SAD-om i tijesnog poraza moglo puno zaključiti o bilo čemu. Tek da je tim koji se prvi put sastao i koji se takav više sastajati neće, odigrao i više nego solidno. Bilo je bitno Prosinečkom da vidi na koga bi se moglo računati od "nepoznatih".

Nakon američke turneje krenulo je ono pravo. Od marta do novembra odigrali smo četiri utakmice Lige nacija, od kojih smo tri dobili, odigravši možda najbolje u onoj gdje smo remizirali. Osim te četiri utakmice igrali smo još šest prijateljskih: Pobijedili smo Bugarsku (1:0) i Južnu Koreju (3:1), remizirali s Crnom Gorom, Turskom i Senegalom i na kraju tijesno izgubili od Španije.

Zanimljivo je da su naše najgore utakmice bile ove gdje smo odigrali neriješeno uz radosnu činjenicu da nismo primili gol ni u jednoj. Najnevjerovatnija je zapravo bila utakmica sa Sjevernom Irskom, ali kao da nam je baš bila potrebna da se dohavizamo.

Šta smo dobili? Ko se istakao i šta je obilježilo prvu godinu Robijeve vladavine?

Atmosfera - Svojom ležernošću, normalnošću, a istovremeno neupitnim autoritetom i harizmom stvorio je među igračima atmosferu kakva dugo nije bila ugodnija. Više smo tim nego što je to bilo kod Safeta Sušića u najboljim danima, igrači jedva čekaju i s radošću dolaze na okupljanja. Taj kolektivni duh i bacanje na glavu jednih za druge najveća je pobjeda ove reprezentacije.

Ibrahim Šehić - Momak koji je dugo bio u drugom planu i bez šanse da pokaže šta može na golu reprezentacje pa i onda kada je na treninzima bio u boljoj formi od Asmira Begovića. U 2018. ranio je sve utakmice reprezentacije i u svih 12 utakmica primio je samo četiri gola, intervenirajući nekada nestvarno. Mogao je učinak možda biti bolji da je sinoćnju loptu skrenuo negdje drugo, ali je bespredmetno više rapravljati o njegovim kvalitetama. Isprva je bio nesiguran, no sada djeluje bez straha i suvereno.

Nikada organizovanija odbrana - Činjenici da smo primili četiri gola (od čega dva u posljednjim trenucima mečeva sa Španijom i Sjevernom Irskom i jedan u nepotpunom sastavu protiv Meksika) u mnogome je doprinijela (osim sreće u pojedinim momentima) odlično organizovana odbrana. U mnoštvu problema u zadnjoj liniji Prosinečki se u jednom trenutku morao odlučiti za stoperski tandem Šunjić - Zukanović i na kraju se ispostavilo ono što svaki trener dobro zna. Kada dva igrača provode više vremena u igri i što su uigraniji, oni su bolji.

Šunjić i Zukanović su heroji većine naših podviga ove sezone, a u pojedinim momentima su djelovali poput Neste i Canavara iz najboljih dana. Šunjiću su i raniji selektori vjerovali, no šta reći za Zukanovića koji je uskakao po potrebi da li na stopera, da li na lijevog beka i čiji utjecaj nije bio bogzna koliki. Sada, ne samo da je dobio stotinjak zračnih duela s još toliko pravovremenih čišćenja, nego što je postao dominantan i sigurniji. Prije bi naša odbrana zavisila od toga kako će se ko snaći uz Emira Spahića, sada je ona kolektivna i ohrabrujuća. Djeluje mangupski.

Haris Duljević - Potpuno i do srži vjerujući u jednog od naša dva najokomitija igrača, bez obzira na njegove oscilacije u klubu iz druge njemačke lige (više ne igra nego što igra), Prosinečki je poslao dvije poruke. Prvu da je trenerski znalac kojem ne znači ništa da li je neko standardan ili ne ukoliko on vidi da je igrač kvalitetan i da može odgovorti njegovim zahtjevima i drugu da bez dileme postoje igrači koji su bolji ako igraju sa boljim saigračima. Duljević nastupima u drsu reprezentacije u nevjericu dovodi fudbalsku javnost kojoj nije jasno kako igrač njegovih kvaliteta ne može igrati u boljoj ligi.

Ne podvlađivanje imenima - Kad bi išli zdravorazumski, laički, ovako sa strane, prvi tim reprezantacije bi po imenima trebali činiti i Begović i Kolašinac, Bičakčić bi kao ponajbolji stoper Lige prvaka i čovjek koji se ustalio kod Juliana Nagelsmanna također morao igrati. Da je sreće pa da se nije oprostio Senad Lulić... Ali kod Prosinečkog to ne igra ulogu. Izazvao je bijes zapravo i nije se libio da ga izazove kada nije pozvao Asmira Begovića svojevremeno. S druge strane pruživši priliku i vjerujući u Todorovića, Čivića, Duljevića, Sarića... stvorio je koherentnu ekipu i dokazao da ne igraju imena nego je ključ u dobro sastavljenom timu.

Da ne bude da je sve bajno, prostora za napredak još ima mnogo uoči kvalifikacija koje počinju u martu.

Čime bismo to onda mogli biti nezadovoljni?

Robi nije vičan promjenama (Ne razvijamo širinu) - Dobro je poznata priča sa Izetom Hajrovićem, a uoči posljednja dva spiska pričalo se i Elviru Koljiću. Koliko god dobri bili, Robi će radije reći "vidjećemo za naredno okupljanje da ih pozovem". O iznenađenjima na spisku da ne pričamo. Naime, kada naš selektor nešto zacrta, bar se takav dojam stiče, ni pedlja od toga ne odustaje, bar što se tiče ovih pravih takmičarskih mečeva. Teško se upada u reprezentaciju, a isto tako se teško i ispada iz reprezentacije. A da ga neko na nešto može nagovoriti to zaboravite.

Kada je saopćio prvi "pravi" spisak, u odnosu na ovaj posljednji varijacije su se kretale u deset-petnaest posto. Za pohvalu je recimo što je dao šansu Ameru Gojaku da se počne privikavati na saigrače kako bismo ga mogli imati kvalitetnog što prije, no mnoštvo je tu igrača koji samo prisustvuju, bez da objektivno možemo od njih očekivati ikakvu značajniju ulogu u budućnosti. I to je možda jedino o čemu bismo mogli diskutovati kada je njegov rad u pitanju, no u isto vrijeme je i pitanje imamo li zapravo dovoljno kvalitetnih fudbalera pa da bi se baza proširila.

Ipak, nakon neuspjeha u kvalifikacijama za SP i poprilične smjene generacije (oprostili se Ibišević, Medunjanin, Lulić, Mujdža...) Prosinečki je reperezentativni fudbal vratio u modu. Svojim znanjem, odnosom i ponašanjem doprinio je osvježenju, pa bi njegov rad mogli ocijeniti "devetkom".

Reći će neko da je imao i dosta sreće? Sreća, ali stvarno, prati isključivo hrabre.