Das ist Walter

Razgovori sa njemačkom legendom

Das ist Walter

Piše: K. Kurtović
Čudno je to u životu, i možda je to ono i najbolje u njemu, ta stalno nedostajuća nepoznanica u jednačini zbog koje nešto što smo planirali se nikada ne ostvari, a opet nešto što ni u najluđim snovima nismo mogli zamisliti se desi, eto tek tako. Kada smo svi bili djeca, maštali smo kako ćemo sresti svog superheroja, nekoga čija djela smo pratili kada i koliko god to mogli, a kako su godine odmicale, svi smo se počeli baviti ozbiljnim stvarima, prestali smo maštati, olako zaboravljajući snove 13-godišnjaka. A onda, „po stare dane“, život nas iznenadi, da ti priliku ne samo da upoznaš svog superheroja iz djetinstva, već ti da sate i sate u toku kojih tvoj lični superheroj osim što potpiše autogram i nasmiješi se za selfie, odgovori na mnoga pitanja koja je onaj davno zaboravljeni 13-godišnjak postavljao sam sebi, i na koje je čekao odgovor ravno 30 godina.

Walter Rohrl je superheroj. Ne samo moj, Walter je superheroj stotina hiljada, ako ne i miliona ljudi, nekadašnjih 13-godišnjaka ali i 50-godišnjaka, svejedno. Walter je superheroj ne samo zato što je jedan od najbržih vozača koji su ikada vozili ovom planetom, što je lako provjerljiva činjenica a ne nečije mišljenje, već zato što je sjajna osoba, ljubazan gospodin, uvijek raspoložen za razgovor i naprosto nevjerovatan sagovornik. Možda negdje postoji još takvih superheroj, ali čovjek teško može zamisliti da je neki od njih istovremeno i vrhunski profesionalac i takav majstor lijepe riječi kao Walter (osim možda Juraja Š., ali o tome nekom drugom prilikom), neiscrpan izvor informacija iz svog vremena, osoba koja o cijelom tom periodu od skoro 50 godina duboke involviranosti u autosport, automobilizam i vještinu vožnje ima širu sliku, koja nije vezana samo za lična ostvarenja, već je skoro pa enciklopedijski pregled pola vijeka autosporta. Walter lijepo govori, zna kako da na Švapski jednostavan i precizan način formuliše mnogo toga, pa nekako nije iznenađenje da je upravo on autor onog vjerovatno najboljeg objašnjenja šta je understeer a šta oversteer – „understeer je kada vidite ono u šta ste udarili, a oversteer kada čujete ono u šta ste udarili“

Porsche Winter Driving Expirience je bio prilika da razgovaram sa Walterom Rohrlom, njegov dolazak u Laponiju je bio uredno najavljen, i interview je bio unaprijed planiran , ali život je opet umiješao svoje prste. Možda je vrhunska organizacija cijelog događaja u toj dalekoj i tihoj Laponiji, nešto što samo profesionalci iz Porschea mogu tako lako i uspješno odraditi, bilo to što je stvorilo ležernu atmosferu u kojoj su se umjesto interviewa dogodili doslovno sati i sati razgovara o njegovoj karijeri, o vremenu u kojem je rally trajno oblikovan u nešto što i dalje traje jer i danas rally na istoj krivini u brdima iznad Monte Carla okuplja stotine gledalaca kao i prije 40 godina, a u kojem je Walter postao naš heroj.

Walter Rohrl je superheroj. Zato što je i na brzincima i na stazama lovio sekunde, pronalazeći način da bude najbrži i kada je to unaprijed izgledalo nemoguće, kada su dotadašnji rekorderi držali vremena koja su se već smatrala nedohvatljivim. Nije vozio samo za poene i titule, vozio je da bi to radio što bolje. Walter je superheroj zato što je na kraju 1983. godine otišao u Audi, ne zato što je Audi bio najbolji već zato jer je tamo bio Stig Blomqvist, a želio je da se sam uvjeri da li je brži i od Stiga, jer je za ostale već znao. Walter kaže da si bolji od nekoga tek onda kada pobjediš onog sa kojim si u identičnom autu, u istom timu, i te se devize držao kroz cijelu svoju karijeru. Superheroj je jer je njegova životna priča započela ne od njega, tada isuviše skromnog skijaša, već od njegovog prijatelja koji je istinski do krajnjih granica vjerovao u Walterov talenat, toliko jako da mu je osigurao FIAT 850 Coupe za prvi nastup, a potom u godinama koje su uslijedile nakon svake Walterove trke činio nevjerovatnu stvar: pisao je pisma uz koja je prilagao rezultate takmičenja, koja je potom slao na adresu najvećih Njemačkih sportskih redakcija, objašnjavajući im da je Walter Rohrl najveći rally talenat. Slao ih je sve dok kao odgovor na ta pisma nije došao poziv da dođe u centralu Forda u Kelnu i potpiše za fabrički tim, čime je sebi osigurao mjesto vozača u Capriju grupe 1, da bi već na drugoj trci za Ford dobio drugi volan u ruke, ovaj put od daleko bržeg Caprija grupe 2. Bio je prvi Nijemac u nekom Talijanskom fabričkom timu, jer u FIAT je došao frustriran nesposobnošću Opel Motorsport da se organizuje i napokon napravi ispravnog Kadetta GTE, a suprotno očekivanju, u FIAT-u ga je dočekala savršena organizacija, mehaničari sposobni da zamjene kompletan mjenjač na 131 Abarth za svega 8 minuta, i emocije sa kojima je cijeli tim proživljavao svaku pobjedu i poraz.  Suze u očima mehaničara zbog stvari kao što je polomljena poluosovina su razlog da i danas, nakon skoro 35 godina provedenih u Audiju i Porscheu, i dalje o Talijanskim fabričkim timovima priča sa emocijama, birajući riječi.

Nakon osvojene prve WRC titule, imao je potpisan trogodišnji ugovor sa Mercedes-Benzom, po kojem je u sezoni 1981 trebao voziti 450 SLC model grupe 4, da bi u godini u kojoj se obilježavala stogodišnjica Mercedesa, trebao voziti i, očekivano, osvojiti titulu sa planiranim i od praznog praznog papira razvijenim Mercedesom grupe B, napravljenim po tadašnjoj dobitnoj formuli: centralno smješten turbo motor koji pogoni sva 4 točka. Cijeli Mercedesov plan se srušio kao kula od karata nakon što im je Walter sasvim realno i hladno predvidio da se sa postojećim modelom 450 SLC ne mogu nadati dobrim rezultatima u sezoni 1981. Ipak, potpisani a potom naprasno raskinuti ugovor je imao svoju dobru stranu, novac koji je ostao na Walterovom računu i koji je poslužio za jednu od najčudnijih odluka u svijetu relija: privatno je kupio Porsche 911 grupe B, da dokaže da i Nijemci imaju svoje mjesto u Svjetskom reliju. Nakon te sezone, sjeda u fabričku Asconu 400, u kojoj će ponovo osvojiti titulu, jedinu ikada za Opel, posljednju ikada za neki auto sa pogonom na zadnje točkove, jer je to godina kada se na horizontu pojavio auto koji će iz temelja promjeniti svijet relija, tehniku vožnje, a rally učiniti najbržim trkanjem od tačke A do tačke B na običnim cestama: Audi Quattro grupe B.

Počela je era Grupe B. Ta era je u prvi plan izbacila tri imena, čije vožnje se i danas pamte, a snimci koji su nastali 20 godina prije Youtube, danas dominiraju tom internetskom platformom održavajući legendu o grupi B živom i među današnjim tinejdžerima, djeci onih koji su kao tinejdžeri posmatrali borbu divova. Walter je superheroj jer se trkao protiv Ari Vatanena i Henri Toivonena, superjunak je jer je teškog, nezgrapnog Audija Sport Quattro ipak nekako uspijevao dovesti barem blizu Arija u fantastičnom i prebrzom 205 Turbo 16, a potom blizu i Toivonenu i Alenu u novoj Delti S4. Superheroj je jer je stisnuo zube, i mimo zdravog razuma dozvolio povećanje snage svog Quattra S1 na bizarnih 600 KS, u nadi da će barem sirova snaga biti dovoljna da su uhvati dominantni maleni 205 T16, tada već u Evo 2 konfiguraciji. Sirova snaga nije bila dovoljna, Audi je i dalje bio kao čamac na uzburkanom moru, i jedino je rad na novom Audiju grupe S, pravom silhouette autu sa tubular space frame i centralno smještenim motorom bio razlog zašto je odlučio ostati u Audiju. Onom Audiju grupe S kojeg nije uspio provozati ni kako treba te 1986., već tek punih 30 godina kasnije na Eifel Rally Festival. Kada smo pričali o toj nesretnoj 1986. godini, nakon koje više ništa nije bilo isto, Walter mi je rekao da je odluka FIA da zabrani grupu B bila jednostavno pretjerana, i da je bilo bolje da se ograničila snaga i da su se postrožila još neka pravila. Čudnu odluku fabričkog tima Audi da u sezonu 1987., koja je na kraju ispala zadnja za Audi u Svjetskom rally prvenstvu, uđu sa nezgrapnim modelom 200 Quattro grupe A je obrazložio jednostavno preslabim tada aktuelnim cestovnim Audi Quattrom, a da je bezrazložni inat Ferdinanda Piecha i uprave Audija bio jedini razlog zašto u kratkom roku nisu proizveli još otprilike 1500 komada cestovnih verzija Audija Sport Quattro, čime bi taj model ispunio zahtjeve homologacije za grupu A i sa lakoćom nastavio nastupe u WRC.

Audi nakon godina poraza u reliju odlazi na kružne staze, želeći da pokaže da 4WD pogon nije samo za snijeg i rally vožnju, i Walter tih godina nastupa u Američkom IMSA GTO i Njemačkom DTM prvenstvu, da bi na kraju 1992. godine, bez obzira na doživotni ugovor sa Audi Sport, započeo novu stranicu života, i potpisavši za Porsche prešao u njihov razvojni odjel, gdje ga je dočekao tek započeti projekat 911 964 RS, i gdje se od tada godina nanizalo nebrojeno puno raznih verzija Porschea na kojima je radio. Danas, 25 godina nakon što je okončao svoju trkaću karijeru, Walter je istinski gentleman racer, radni dan provodi u novim modelima Porschea na stazama od Leipziga preko Nordschleife do Narda, a u slobodno vrijeme koristi priliku da svaki auto iz svoje kolekcije od desetak Porsche oldtimera, koju čine 356 i 911 modeli do serije 993 jer je kupovao samo one sa zrakom hlađenim motorom, provoza barem jednom mjesečno. Ovih dana čeka da zima prođe, da se otopi snijeg oko njegovog mjesta, i da napokon provoza svoj novi 911 991 R koji mu je isporučen neposredno pred Novu godinu.

Nakon večere, u tradicionalnom Laponskom restoranu ukopanom u zemlju, dok smo sjedili u dimu od centralnog ognjišta, pitao sam ga ko je po njemu najbrži vozač protiv kojeg se trkao. Bez razmišljanja, rekao je: Henri. „Henri je jedini imao brzinu kao ja, jedini me je mogao pobjediti“. I dodao je: „Ari, Henri i Colin, svi su bili prebrzi, brži nego su smjeli biti“, „Markku“ „Stefan Belof“, „Hans-Joachim“ „svi oni su brzi bili“... Walter Rohrl nije samo rally vozač, nije samo Svjetski šampion, Walter Rohrl je neiscrpan izvor informacija, mjesto za odgovore na bezbroj pitanja, on je jednostavno svjedok postojanja. Sresti Waltera nije samo upoznati svog superheroja iz dječačkih dana, pričati sa Walterom znači napokon posložiti slagalicu o onome što je fascinacija započeta tih dječačkih dana i koja traje i danas, a koja je stajala neposložena 30 godina.