Fudbalski Mozart prestao skladati

Nije poznavao ni slova, a već je uveliko razaznavao note, da bi kao trogodišnjak već počeo skladati muziku, a dvije godine poslije i održati koncert. Njegov otac, Leopold, već tad istaknuti violinist i skladatelj, primijetivši nevjerovatan talenat svog sina, odlučuje zapostaviti vlastitu karijeru kako bi se posvetio njegovom muzičkom odgajanju. U oktobru 1762., zajedno sa svojom sestrom Nannerl, dvaput nastupa u dvorcu Schönbrunn za caricu Mariju Tereziju koja im je, kao nagradu, poklonila svečana odijela koja su pripadala njenoj djeci. Nekoliko godina kasnije, u Londonu je uspio impresionirati i kralja Georga III, koji ga je stavio na iskušenje naredivši mu da svira Händelove partiture, ali u nešto modernijim izvedbama. Mozart je to uradio i time još više pojačao priču o svojoj legendardnosti, da ne kažem božanstvu.

Sa nepunih 11 godina krenula su maštanja o skladanju prve opere, ali imao je jedan problem, Salzburg tada nije volio (da ne kažem nije prihvatao) tu pagansku glazbu, tako da su Mozartovi sreću morali potražiti u glavnom gradu Austrije. Ubrzo je „pokorio“ Austriju, Švicarsku, Holandiju, Francusku, a 1770. godine, Papa Klement XIV proglašava ga vitezom Reda zlatne mamuze, da bi nedugo zatim bio primljen na Filharmonijsku akademiju u Bolonji, a njegova opera „Mitridate, re di Ponto“ biva prikazana u Milanu i, pazite sad, biva ponovljena čak 20 puta.

Nakon nešto više od 200 godina, Mozart se ponovo rodio. U novom ruhu, drugom gradu, ali u državi koja je iznjedrila toliko umjetnika neovisno o kojoj branši je riječ. Brescia je, poslije će se pokazati, bila mjesto rođenja fudbalskog Mozarta, velikog umjetnika koji je na fudbalskim terenima skladao najljepša djela; djela koja su toliko unikatna da ih je nemoguće kopirati. Umjetnik o kome govorim je Andrea Pirlo.

Pirlova priča nije priča o siromaštvu i individui koja je prešla trnovit put droge i ubistava kako bi došla do zvijezda. Naprotiv, Andrea dolazi iz imućne porodice (podataka da je njegov otac posjedovao dvije željezare valjda dovoljno govori o njihovom imovinskom kartonu), no fudbalsku loptu je zavolio mnogo više od porodičnog posla.

Kao četrnaestogodišnjak je toliko odudarao od svojih vršnjaka, ali na poziciji polušpica. To mu je, uostalom, donijelo i nevjerovatan debi u Serie A (nosio je titulu najmlađeg igrača Brescie koji je debitovao u ligi) sa samo 16 godina i dva dana. Tadašnji trener Brescie, Mircea Lucescu, znao je za šta je sve Pirlo sposoban. Brescia je te godine ispala u Serie B, a te sezone Pirlo nije upisao niti jedan jedini minut za Bresciu. No, to se promijenilo već naredne sezone. Andrea je upisao 17 nastupa za prvi tim koji je izborio promociju u najviši rang talijanskog fudbala. U sezoni 1997/98 postigao je četiri pogotka, što mu je i donijelo transfer u Inter i to na zahtjev bivšeg trenera (tada već trenera Intera), osobe koja je oduvijek vjerovala u njegove sposobnosti, Lucescua.

Problem je što Inter tada nije imao strpljenja da čeka Pirlovo sazrijevanje i prilagođavanje, a ne treba zaboraviti ni igrački kadar kojim je Lucescu raspolagao (Djorkaeff, Simeone, Sousa, Moriero, Baggio, Ronaldo, Winter, Cauet), tako da se Pirlo morao zadovoljiti mrvicama. No, želio je više. Znao je da može više. Inter ga, zajedno sa timskim kolegama Kallonom i Baroniom, šalje na posudbu u Regginu gdje si zapravo počinje krčiti fudbalski put. Sezonu je završio sa šest postignutih pogodaka, a zatim se vratio u Inter gdje su ga opet čekali isti problemi i velika konkurencija. Odigravši samo četiri utakmice, Inter ga šalje na posudbu u Bresciu za koju je tada igrao njegov uzor od malih nogu, Roberto Baggio.

S obzirom da je Baggio igrao na njegovoj poziciji, činilo se kako će i ova epizoda u Bresciji biti za zaborava. Sreća pa Carlo Mazzone nije bio takvog stava, već je pronašao poziciju za Pirla kome je dodijelio ulogu deep-lying playmakera i to najviše zbog odličnih dugih lopti koje su bile Pirlov zaštitni znak. Uvijek će pamtiti dalekometnu asistenciju za svog idola koji je postigao izjednačujući pogodak protiv Juventusa na Delle Alpiju.

Nakon što je tri godine (službeno) proveo u Interu, ostao je u istom gradu, igrao na istom stadionu, ali je promijenio klupske boje. Prešao je iz Intera u Milan u transferu koji je više ličio na NBA tradeove (samo bez pickova) i u kojem su oba kluba na kraju finansijski profitirala.

U Milan je došao pod palicu Fatiha Terima koji je Pirlu namijenio sličnu ulogu kao Mazzone, s tim da je Terim malo prilagodio. Terim ga je trenirao samo godinu dana, a na njegovo mjesto došao je čovjek kod kojeg će Pirlo izrasti u jednog od najboljih igrača na svojoj poziciji. Pogađate, riječ je o Carlu Ancelottiju. U njegovim 4-3- 2-1 i 4-3- 1-2 formacijama, Pirlo je uvijek bio okružen jednim odličnim trequartistom (Rui Costa, Rivaldo, Kaka). Također, tadašnji Milan je imao nevjerovatan vezni red koji su činili Seedorf, Gattuso, Ambrossini i Pirlo. Gattuso i Ambrossini su, uglavnom, bili zaduženi da čuvaju Pirlova leđa, dok je (umjetnički) ofanzivni dio bio Pirlova zadaća. Pirlo je tada svijetu pokazao koliko je jak i u izvođenju slobodnih udaraca (njegov prvi gol za Milan je bio iz slobodnog udarca) koji su ubrzo postali njegov zaštitni znak. U tom periodu dobio je i nadimak Metronom, upravo zbog svojih sposobnosti mijenjanja i postavljanja ritma igre.

U sezoni 2002/03, sve je počinjalo i završavalo sa Pirlom. Uostalom, tome i svjedoče podaci po kojima je Pirlo te sezone bio igrač sa najviše uspješnih pasova i posjedom lopte u cijeloj ligi, a na kraju je sve to podebljao i sa devet ligaškig golova. Milan te godine nije uzeo scudetto (završili su kao trećeplasirana ekipa), ali su uzeli druga dva trofeja – Kup Italije i Ligu prvaka.

Ipak, nije sve bilo bajno. U svojoj autobiografiji „Mislim, dakle igram“, priznao je kako je bio blizu oproštaja od fudbala nakon šokantnog poraza od Liverpoola u finalu Lige prvaka u Istanbulu. „Poslije Istanbula, ništa više nema smisla. Izmislili smo novu bolest, Istanbulski sindrom. Nisam se više osjećao kao fudbaler, štaviše, nisam se više osjećao ni kao muškarac!“ Pirlove riječi. Nije odustao, nije rekao zbogom fudbalu i nastavio je znajući da pravi sportisti nikad ne odustaju, nego se vrate još jači; gladniji uspjeha.

Gorčina poraza bila je (donekle) isprana osvajanjem Svjetskog prvenstva sa reprezentacijom. Pirlo je te godine bio deveti u poretku za Zlatnu loptu, koja je na kraju došla u ruke njegovog saigrača iz reprezentacije, Fabia Cannavara.

Pirlo je nastavio sa odličnim igrama. Plesao je s loptom, vidio stvari koje naprosto nisu vidljive golim okom, asistirao, postizao pogotke, pravio razliku na terenu. Jednostavno, dirigovao je sopstvenim orkestrom. S tim istim orkestrom je odigrao još jedno finale Lige prvaka protiv Liverpoola. Drugo. I mnogo drugačije. Istanbul se nije smio ponoviti. Ne u Atini. I nije se ponovio. Milan i Pirlo dobili su svoju osvetu pobijedivši Liverpoola sa 2:1, a Pirlo je na tom meču upisao asistenciju (pogodioInzaghija u pertlu).

Chelsea ga je uporno želio dovesti. Silvio Berluschoni je svaku ponudu odbio. Ljubav Pirla i Milana bila je nesalomljiva, činilo se. I trajala je. Sve do 2011. godine. Nakon što je osvojio drugi scudetto, ovog puta pod komandnom palicom  Massimiliana Allegrija, Pirlo je Milanu rekao zbogom. Nije bilo produžavanja ugovora. Godine? Nedostatak motiva? Nešto treće. U dresu Milana je odigrao 401 meč i postigao 41 pogodak.

Eliksir mladosti i jednaku volju za fudbalom kao na početku karijere, pronašao je u Juventusu. Buffon je, saznavši da će mu Pirlo postati saigračem, kratko prokomentarisao riječima:“Ima boga“. Već u prvom ligaškom meču pokazao je kako će biti veliko pojačanje upisavši dvije asistencije. U Juventusu je bio okružen Marchisijom i Vidalom, što mu je opet davalo dovoljnu slobodu da kontroliše tempo utakmice i da iste rješava svojom vizijom. Sezonu je završio kao najbolji asistent lige (upisao je 13 asistencija), a Juventus je osvojio titulu prvaka Italije. Te sezone, jedini igrač koji je u Evropi imao više uspješnih dodavanja od njega, bio je još jedan maestro, Xavi Hernandez. Sa Italijom je 2012. igrao finale Evropskog prvenstva, a Pirlo je uvršten u tim sezone, a završio je kao četvrtoplasirani u izboru za najboljeg igrača Evrope.

U Juventusu je ostao do 2015. godine. Upravo u sezoni 2014/15 došao je nadomak Mihajlovićevog rekorda po broju postignutih pogodaka iz slobodnih udaraca. Mihajlović ih je upisao 28, samo dva više od Pirla. Siniša se sam našalio kad su ga upitali o mogućem rušenju njegovog rekorda rekavši kako bi Pirlu trebalo više života da stigne njegov rekord iz lige Jugoslavije. Pirlova posljednja utakmica u dresu Juventusa bila je utakmica protiv Barcelone u finalu Lige prvaka. Juventus je poražen sa 3:1, a Pirlo je na kraju čestitao boljem protivniku. Za Staru damu odigrao je 164 utakmice, postigao 19 golova, od toga čak 15 iz slobodnih udaraca.

Sreću je pronašao preko bare. Potpisao je za New York City, gdje su mu društvo pravili Lampard i David Villa. Za New York je odigrao 62 utakmice. Tijelo ne može više. Mozak bi mogao odigrati još 1000 utakmica, ako ne i više. No, tijelo načeto povredama i godinama ipak više ne može.

Sinoć je odigrao posljednju utakmicu u prebogatoj karijeri. Statistika kaže da je odigrao 872 utakmice, postigao 86 golova, osvojio 18 trofeja. Statistika ne može reći ono što je Pirlo radio. Stvarao je umjetnost kad god je obuo kopačke i istrčao na teren. Duža kosa, još duža brada. Slikao je, skladao, igrao. Lopta u njegovim nogama bila je kao u sefu. Zaključana. Sigurna. Činio je igru lakom. To mogu samo rijetki, a Andrea Pirlo jedan je od njih.