Seid Behram: Ostao sam šokiran kada sam vidio koliko Roberto Martinez zna o Mostaru · Intervju

Iako je vrlo mlad, iza Seida stoji već solidan nogometni put, nastupi u Engleskoj, Luksemburgu, a igranje za njegov Velež, kako sam kaže, ipak je nešto posebno. Neugodna ozljeda stigla je kada je njegov Velež gostovao u Kaknju, a s time smo otpočeli razgovor za SportSport.ba, razgovor u kojem smo se sa Seidom dotakli i tema koje se ne tiču samo sporta i nogometa. Razgovor smo vodili u srcu grada, u popularnom gradskom lokalu iz kojeg se pruža predivan pogled na Stari Grad, Stari Most i cijeli Mostar.

Seide, kakva je situacija s ozljedom, kada se vraćaš na travnjake?

„A dobro je, ozljede su sastavni dio nogometa, sada ide nabolje. Sad sam se smirio, bio sam ljut, ozljeda se dogodila u trenutku kada sam počeo hvatati pravu formu i sve me skupa izbacilo iz kolosijeka, ali Bogu hvala, sve ide u pravom smjeru. Ligament je srećom samo napukao, iako je malo falilo da sve pukne. Liječnička prognoza je da će odsustvo trajati oko mjesec dana, već su prošle skoro 4 sedmice ali mislim da još nisam spreman i neću riskirati i žuriti s povratkom da ne bih nezaliječen navukao neku težu ozljedu. Radim i treniram u teretani, vježbe koje isključuju ovu nogu i pretpostavljam da ću za manje od 2 sedmice biti ponovno na terenu“ – veli Seid na otvranju razgovora za SportSport.ba

Start nogometaša Rudara iz Kaknja bio je skoro pa pogibeljan?

„Šta da kažem, dobro sam prošao, najgore mi je što sudija nije čak ni svirao faul. Iskreno, prezirem takve startove, takav nogomet, trudim se izbjegavati i da sam počinjavam takve startove i da ih trpim, ali rekoh već, sve je to sastavni dio nogometa. Nije mi jasno šta se dešava u glavama pojedinih igrača. Tek kada sam vidio snimak zahvalio sam se Bogu što sam uspjeo izbjeći ozljedu još teže prirode. Sada sve ide onako kako treba".

Velež sjajno stoji, uvjerljivo ste prvi na ljestvici. Ovo je sezona povratka i sjedanja stvari na svoje mjesto?

„Od samog početka priprema dato nam je do znanja da je ovo sezona u kojoj imamo samo jedan cilj, a to je povratak u Premijer ligu. I uprava, stručni stožer a i mi, svi radimo u tom pravcu. Uloženo je mnogo, pogodilo se s pojačanjima. Imamo sjajan kadar, 18 pravih igrača. Spoj smo mladosti i iskustva, imamo Nusmira Fajića koji zabija kao na traci, imamo mlade igrače koji imaju još puno prostora za napredak. Mislim da će se za ovaj tim još mnogo čuti u bliskoj budućnosti“.

Tvoj nogometni put nije vezan samo za Mostar?

„Ja sam Veležovo dijete, prvi koraci su napravljeni ovdje. Kada sam bio mlađi kadet dobio sam poziv Željezničara i bez puno razmišljanja otišao sam u Sarajevo i dobro se snašao u Želji. Proveo sam dvije krasne godine gore, kada je došao jedan iznenađujući poziv a radilo se o engleskom klubu Reading, članu Championshipa. Bio sam mlad, 17-godišnjak, to je bilo kao s neba. Čim čujete da postoji takav interes za vas, godi vam, a službena ponuda...bilo je to kao u snu. Naravno, otisnuo sam se put Engleske, razmišljao sam na način kao da nemam ništa da izgubim. U Readingu sam proveo godinu dana, rekao bih fantastičnu godinu i jedini razlog iz kojeg nisam ostao na otoku bili su nepremostivi problemi oko radne dozvole koju ni nakon toliko vremena nisam uspio dobiti. Potpisao sam profesionalni ugovor u trajanju od tri godine koji je klub stavio ispred mene i koji je trebao stupiti na snagu kada dobijem radnu dozvolu. Nažalost, nju nikada nisam uspio dobiti i napustio sam taj klub. U međuvremenu, javio mi se trener francuskog Lillesa Antoanetti koji mi je predložio da dođem tamo i okušam se, te da će oni pokušati uraditi sve da dobijem radnu dozvolu. Tamo sam otišao i zadovoljio na kontrolnim treninzima i dobio ponudu da potpišem dvogodišnji profesionalni ugovor iako sam još bio maloljetan. Bilo je sve super, ali na kraju je sve propalo oko odštete oko koje se nisu dogovorili Željezničar i Lilles. Kad me menadžer nazvao i rekao mi kako stoje stvari, nisam mogao vjerovati. Predložio mi je da se vratim u Bosnu i Hercegovinu ili da prihvatim ponudu luksemburškog Racinga. Otišao sam u Luksemburg ne znajući kako tamo stoje stvari što se tiče nogometa. Tek nakon potpisa ugovora vidio sam da se radi o amaterizmu, da igrači rade po cijeli dan i dolaze na treninge koje su popodne odrađivali bez previše volje. S druge strane, ja sam cijeli dan čekao kada će trening, živio za njega, ali hajde, nekako je sve funkcioniralo tih prvih godinu dana, a onda je trener koji me doveo dobio otkaz. Došao je novi s kojim sam odmah ušao u krivu komunikaciju, nismo se najbolje našli i odlučio sam otići iz Luksemburga. Bilo je nekih ponuda i od Premijerligaša, bio sam umoran od tih pokušaja naći inostrani klub. Otišao sam kući u vrijeme zimske pauze željan odmora. Tada su me kontaktirali iz mog Veleža i objasnili mi plan i program i ta priča koju su mi ispričali mi se jako svidjela. I radi sebe, radi svoje obitelji i radi svog kluba odlučio sam se vratiti tu u svoj Mostar i svoj Velež".

Koliko znamo, bio si na probi i u velikom Evertonu?

„Da, to je bilo prije Readinga koji je sigurno preko toga i došao do informacija o meni i kontaktirao me. Sve se izjalovilo iz istog razloga kao kasnije s Readingom. U Liverpoolu sam se fascinirao Robertom Martinezom. Šokiralo me koliko toga zna o Mostaru, o Veležu, a kad mi je počeo pričati o poznanstvu s Vahidom Halilhodžićem i o njegovim igrama iz prošlosti srce mi je bilo puno ponosa. Da jedan takav trener i jedna takva ličnost toliko zna o mom gradu i klubu me zaista fasciniralo“.

Na kraju je ispalo kao pun pogodak vratiti se u Velež, nisi se pokajao?

„Ma kakvi. Ali znate kako ja na sve gledam? Sve je suđeno, zapisano. Sve ide svojim putem, sve je onako kako je trebalo da bude. Da je trebalo biti drukčije, bilo bi. Da sam trebao ostati u Engleskoj, u Readingu, ostao bih. Ovo je moj put, ovako je trebalo biti. Mlad sam a opet rekao bih pun iskustva. Opet sam, poslije toliko toga na nekom novom početku i radujem se što se stvari odvijaju ovim putem“.

Kakve su tvoje osobne ambicije? Igrati Premijer Ligu s Veležom ili stremiš nečemu još višem?

„Iskustvo me naučilo koncentrirati se samo na ono što je sada, pa sam tako ja fokusiran samo na Velež i na povratak u PL. Apsolutno ni o čemu drugo ne razmišljam. Sam sebi sam zacrtao da dok ne ostvarim ovaj cilj neću razmišljati ni o čemu drugom jer je ovaj cilj zasada najbitniji i u potpunosti sam posvećen njemu“.

Kako surađuješ s Ibrom Rahimićem?

„S obzirom da me baš on uvjerio i ubijedio da se vratim u Mostar, to znači da imamo dobar zajednički jezik. Ibro je jako srčan trener, s velikim iskustvom igranja i treniranja u inostranstvu. Mnogo je dao nogometu i još uvijek za njega živi. Ono što treba spomenuti je da on sve ovo radi iz čiste ljubavi prema Veležu, to u njegovom poslu uistinu znači mnogo.

Seide, da sutra dođe ponuda gradskog rivala Zrinjskog, ponuda koja bi po svemu odgovarala, bi li je prihvatio?

„Mislim da nije sve u novcu, a odgovor na ovo pitanje vjerojatno znate i sami. Kada bih bio stavljen pred izbor, zaigrati za Zrinjski ili završiti karijeru, moj izbor bi bilo vješanje kopački o klin“. – kroz osmijeh govori Seid.

No priču o gradskom rivalu ipak ne možeš izbjeći. Kako stoje stvari od iduće sezone čekaju nas gradski derbiji. Što derbi znači tebi, što misliš da znači za Mostar?

„Ja sam kao mali bio skupljač lopti na tim derbijima. Mislim da u ovom trenutku nijedan igrač Veleža, posebno mi koji smo ponikli tu ne može odigrati veću i značajniju utakmicu. Derbi protiv gradskog rivala je sigurno nešto posebno. Mislim da sva djeca koja tu treniraju sanjaju da zabijaju gol gradskom rivalu, tako da moram reći da iskreno jedva čekam te derbije, koje prvo moramo izboriti naravno. A gradu? Siguran sam da puno znači, ovdje ljudi žive za nogomet i sport. Ovaj cijeli grad diše za nogomet tako da će gradski derbi , dođe li do njega a akobogda hoće, biti samo šlag na tortu“.

Seide, šta radiš kad odmaraš od nogometa, kad lopta nije u prvom planu? Društvo, djevojka?

„Meni svi govore, otac ponajviše, da se probam usredotočiti i na nešto drugo osim nogometa. Ja nogomet dišem, jedem, on je u svakoj mojoj pori. I kada imamo slobodan dan, ja uzmem loptu, žongliram, vježbam, šutiram, ja sam time inficiran i to je jednostavno tako. Imam svoje društvo, raju s kojom sam od rođenja i trudim se i s njima provoditi što više vremena. Djevojka? Nemam, rekao sam na što sam potpuno skoncentriram, ali ako dođe neka prava, neću se buniti i previše otimati“.

Što kao Mostarac najviše voliš u svom gradu, šta je to što te najviše veže za njega?

„Kada sam bio vani, igrao u Engleskoj znalo se dogoditi da po pola godine ne dođem kući. Obavezni ritual po dolasku bi bio šetnja po Starom gradu, još ako se potrefi sunčan dan, obavezna kafica na suncu. To je ono nekako „mostarski“, to je ono na što sam navikao i iako je sitnica meni predstavlja veliki užitak. Uživam u ispijanju kafe u Mostaru“.

Prošao si dril engleskog nogometa, osjetio si realno, puno ozbiljnjiju razinu nogometa nego kod nas. Šta misliš koji su tvoji limiti, možeš li se razviti u nogometaša uistinu dostojnog tog nivoa?

„Drago mi je što sam sve to prošao jer znam čemu trebam stremiti, shvatio sam na kojem levelu trebam biti da bih igrao taj nogomet među takvim igračima. Poznavajući to jako naporno radim i trudim se doseći taj nivo. Ne volim sebi zacrtavati ciljeve tipa „igrat ću ovdje“, „igrat ću tamo“. Treniram naporno i dajem sve od sebe, ali neka sve ide onim tokom kojim je zapisano. Takav sam i izvan terena, a trudim se da ću kroz karijeru proći što bolje, ali ponavljam, bit će onako kako je suđeno.

Imaš li neke igrače koji su ti uzori, u Premijer ligi i inače, koga gotiviš na svjetskoj sceni?

Moram biti iskren i reći kako ne pratim Premijer ligu baš tolikim intezitetom, ali ono što sam vidio i što sam osjetio u igri protiv njega u utakmici kupa, jako mi se sviđa način igre Rahmanovića iz Sarajeva. Ako moram izdvojiti nekog od onih koji trenutno igraju to je svakako Leo Messi, igram istu poziciju kao i on, ljevak sam, ono što on radi je vrh, ali generalno, Zinedine Zidane je moj konačni uzor, igrač koji je nogomet činio jednostavnjim i čiji su potezi zaista bili nešto neponovljivi.

O nogometu bi se sa Seidom dalo razgovarati satima. Imali smo tu privilegiju da nas krajem listopada u razgovoru omete snaga mostarskog sunca. Ispiti kavicu s ovim momkom, onako, po njegovom "ćeifu" bilo je veliko zadovoljstvo. Mlad, a s već toliko toga iza sebe u svojoj karijeri. Jedna od udarnih igala Veleža na njegovom povratku u elitu bh nogometa, tamo gdje Rođeni sigurno i pripadaju.