E moj Vaha, da si ovdje sada
FOTO: EPA

Nisu malo tri Svjetska prvenstva

E moj Vaha, da si ovdje sada

Piše: A. Čulić
Informacija da je Vahid Halilhodžić s trećom reprezentacijom u svojoj karijeri izborio Svjetsko prvenstvo nije pretjerano odjeknula. Tek kao vijest da je pas ujeo čovjeka, kao puka samorazumljivost. 

Odličan je to međutim šlagvort za nešto što bi se moglo nazvati fenemonologijom mostarskih trenera. 

Ovaj je grad po svemu neobičan. Nigdje drugo na svijetu bijelom ne postoje mostarske liske niti se upražnjavaju takvi liskaluci. 

Nigdje nema tako brutalno duhovitih ljudi s jedinstvenom osobenošću i darom za autodestrukciju. Ali ako ti je Bog dao da se rodiš u gradu na Neretvi i pri tome ti usadio makar malo pameti, od tebe će biti genijalac makar se ne zvao Aleksa Šantić, Osman Đikić, Ico Voljevica ili Emir Balić.

Ako si odlučio da se baviš sportom a imaš dakle iole pameti, onda budeš Dušan Bajević, Enver Marić, Vahid Halilhodžić ili pak Noka Serdarušić.

Gdje god zagaziš, na Mostarca naletiš.

Čini se međutim da nije samo pamet u kolaboraciji s očito vrlo produktivnim podnebljem najodgovorniji. Postoje vrlo vjerovatno i osobine ličnosti što kumuju da se postane legenda.

Zajednička crta pobrojanim je neskriveni tersluk. Kategoričnost, autoritativnost pa i mentalna pomjerenost. 

Ne možeš biti običan ako u pola utakmice na skandiranje kompletnog stadiona "Duško, odlazi" ustaneš sa klupe i zaista odeš.

Nije osobina polusvijeta spremnost da kritikuje nešto onda kada svi od kritike zaziru kao đavo od krsta. Ako već vizionarski posmatraš "odvijanje stvari". 

Kad su svi bili zadivljeni recimo igrama naše reprezentacije pod vodstvom Ćire Blaževića, Enver Marić je smatrao da toj selekciji fali još nešto za potpuni uspjeh. 

Nije se libio to reći i bio je upravu, nikad prepreku baraža nismo uspjeli slomiti. Nema svako tu lagodnost, da kaže ono što zaista misli makar se zamjerio nekome.

Za Zvonimira Serdarušića novije generacije možda i ne znaju da je Mostarac. Kada ovog čudotvorca i rukometnog maga pitate šta mu je najdraže u životu reći će vam "pecanje i druženje sa rajom na Neretvi". I to je jedino što ga veže, sigurno ne njemački mentalitet zbog kojeg mu je lako bilo od Kiela napraviti giganta.

Još im je nešto zajedničko. Da sad dođu, da ih dovedeš i rasporediš na odgovorna mjesta ne da više ne bi bili uspješni već bi im mi ovdje vjerovatno srozali sav ugled i ispratili riječima 'ta će on.

Nit' mi imamo taj mentalitet nit' gdje postoji minimum sistema.

Samo iz tog razloga Vahid Halilhodžić nikada neće odvesti BiH na Svjetsko prvenstvo. Neće jer "ne želi raditi tamo gdje bi mu neko određivao ko će igrati da bi bio zadovoljen nacionalni ključ".

Vahid Halilhodžić nailazio je tokom života na razne neugodnosti pa je njegova trenerska uspješnost možda plod neke metafizičke kompenzacije.

No, i ti ne bi moglo da nema neki damar u sebi. Ono nešto i zbog čega nastradaš, ali i zbog čega budeš bolji od drugih. 

Ljeta 2018. ako se nastavi ovaj trend navijat ćemo za Vahin Japan!