Banjalučkog talenta mediji stavili na stub srama

Mladi Banjalučanin, koji u svojim vitrinama ima mnoštvo medalja i priznanja sa republičkih, državnih i međunarodnih takmičenja, bukvalno je stavljen na stub srama nakon Memorijala 'Radovan Bisić'.

Poletanu je, naime, uručen pehar za najboljeg tehničara, iako je po mišljenju pojedinih članova žirija, ali i dugogodišnjih radnika BK 'Slavija', čiji je i sam član, trebao biti proglašen za ukupnog pobjednika turnira.

Nezavodoljan ovakvom odlukom, 19-godišnji bokser je u svlačionici razbio pehar, nakon čega se i digla medijska prašina.

Poletan je po završetku Memorijala 'Radovan Bisić' priznao krivicu za nesmotreno ponašanje, te izjavio da se kaje zbog ovakvog postupka.

Turbulentna dešavanja na Memorijalnom turniru, ali i trenutna situacija u BK 'Slavija', bili su povod za naš razgovor sa ovim perspektivnim bokserom.

Kada si počeo da treniraš boks?

Već od malih nogu pokazao sam sklonost ka boksu. Treniram od treće godine, a prva takmičenja imao sam 2008. godine, kada sam i postao član BK 'Slavija'.

Da li si na početku karijere imao podršku svojih roditelja?

Svakako. Roditelji su uvijek bili tu uz mene i bez njihove pomoći ne bih postigao mnogo toga. U ovoj surovoj realnosti teško je isplivati na vrh, ali zajedničkim snagama pokušavamo se izdignuti iznad svega.

Jedan si od najtalentovanijih sportista u Republici Srpskoj. Ipak, i pored ove činjenice stiče se utisak da nemaš baš najbolji tretman u klubu. 

BK 'Slavija' doživljavam kao drugi dom. Ovaj klub ima veliku tradiciju i mnoge legende su prošle kroz njega. 'Slavija' mi je uvijek i srcu i na prvom mjestu. Sa druge strane, mislim da sam puno dao ovom klubu, a zauzvrat jako malo dobio. Ne volim o sebi govoriti u superlativu, međutim, moram da spomenem da sam 'Slaviji' donio pregršt medalja sa domaćih, ali i međunarodnih takmičenja. Izdvojio bih bronzanu medalju sa Evropskog prvenstva u Rusiji. Posebno mi je draga, jer je to prvo odličje za Republiku Srpsku na takmičenjima Evrope nakon 30 godina. Tu su još i medalje sa svjetskih kupova i naravno sa republičkih i državnih prvenstva. Dodao bih da sam jedno vrijeme trenirao u Rusiji, Kubi i Americi. Imao sam priliku da upoznam sam krem ovog sporta i da treniram sa velikim imenima. Sve to omogućila mi je porodica. I pored svega toga, godinama unazad sam degradiran od strane mnogih. Problemi su bili uočljivi na početku moje karijere, ali je sve eskaliralo nakon osvojene bronze u Rusiji. Jedan od onih koji je pokušavao sve vrijeme da me sputa i umanji moje uspjehe je i Darko Kučuk, koji je kapiten u ovom klubu. U početku sam zaista cijenio i poštovao njegov rad, ali nakon svega u najmanju ruku sam ogorčen. On je sve vrijeme pokušavao da me uništi, a podršku je imao u pojedinim ljudima u ovom klubu. Kučuk se, između ostalog, na sastanku izjasnio da će poslati pismo AIBA-i (Svjetskoj bokserskoj organizaciji) da mi se oduzme medalja sa tog prvenstva. Šta reći nakon svega toga? Takođe, Kučuk je u nekoliko navrata bio najzaslužniji što sam ostao bez sredstava za evropska takmičenja. Kada se sve sabere, jasno je da sam u klubu jako popularan kada se trebaju dobiti određena novčana sredstva od Grada i države. U svim drugim kombinacijama mislim da sam jako malo bitan.

U medijima si do sada bio slabo zastupljen, ali nakon Memorijala 'Radovan Bisić' našao si se u centru pažnje. Kako ti to sve tumačiš?

Upravo tako. Svi moji uspjesi prošli su gotovo nezapaženi. Ruku na srce, mediji su znali da objave po koju vijest, ali ne na način koji sam zaslužio. Uglavnom su to bili kratki tekstovi, koji su se nalazili u dnu stranica, kao da se radi o nekom svakodnevnom događaju. Ipak, više pažnje dobio sam po završetku Memorijala 'Radovan Bisić'. Kao što je poznato, već duži period trpim pritiske raznih vrsta i bukvalno sam minimiziran na svakom koraku. Slična stvar se desila i sada. Pojedinci su htjeli da me isprovociraju i umanje moje uspjehe. Uručena mi je nagrada za najboljeg tehničara, iako samo po mišljenju mnogih zaslužio da budem proglašen za ukupnog pobjednika turnira. Burno sam reagovao, te sam u svlačionici razbio pehar. Nikako ne opravdavam svoj postupak, ali jednostavno tada je sve eksplodiralo u meni. Smatram da nisam to sebi trebao dozvoliti, međutim, mislim da je učinjena velika nepravda prema meni. Ovo prevazilazi sve granice i ne znam koliko će dugo još trajati. Preostaje mi da treniram i nastavim sa dobrim rezultatima i nadam se da će se konačno početi cijeniti moj rad, kao i uspjesi.