Neshvaćeni genije

Svima, čak i onim koji sport prate isključivo čitanjem članaka ili slušanjem dnevnika, su prve dvije asocijacije na ovaj broj Diego Maradona i Lionel Messi. Nakon Maradone, argentinska javnost konstantno je tražila desetku koja će nastaviti tamo gdje je Diego stao. Marcelo Gallardo, Ariel Ortega, Andres D'Alessandro i Pablo Aimar su, do pojave glavnog junaka ove kolumne, u različitim epohama važili za Maradoninog nasljednika, ali tek je pojavom Juana Romana Riquelmea ta potraga stala. “On je novi Maradona” – povikali su. Čista desetka koja  (kad mu se igra) je igrala za čistu desetku. Romantiku poput mene sama spomen Riquelmeovog imena stvori osmijeh na bradom prekrivenom licu i upravo je taj osmijeh glavni krivac zbog kojeg danas odajem počast jednoj od posljednjih čistih desetki koje su kročile fudbalskim terenima.

U posljednje vrijeme sve češće imamo priliku čuti kako se pojam evolucija dovodi u kontekst određenog sporta. Ništa neobično. Ne brinite, neću toliko ići u krajnost i odlutati u neželjene vode pričom o Darwinovoj teoriji evolucije te da na sebe navučem gnjev malobrojne populacije koja će, nadam se, pročitati ovaj tekst. Gostujući na Hrvatskoj televiziji, veliki Ivica Osim je, komentarišući utakmicu između Australije i Hrvatske, rekao kako moderni fudbal ne trpi igrače koji ne mogu (ne žele) trčati. Ukoliko nemaš snage da trčiš, nemaš ni koncentracije. Ukoliko nisi skoncentrisan, ne možeš uraditi ono što si zamislio.

Riquelme je ponekad djelovao da ne želi trčati, jer je dovoljno ono što pokaže kad je lopta u njegovim nogama. Kontrola lopte, driblinzi, nevjerovatni pasovi koji razvlače i naprosto ubijaju protivničku odbranu, dalekometni šutevi... Sve ovo izgleda tako jednostavno kada to radi Riquelme. Zbog toga smo mu mogli i oprostiti zapuštenost, nekoliko kilograma viška ili činjenicu da na terenu ponekad izgleda nezainteresovano poput prosječnog tinejdžera na času matematike.

Juan Roman Riquelme rođen je dan uoči finala Svjetskog prvenstva 1978. godine. Sutradan se Argentina okitila zlatom, što su u njegovoj porodici protumačili kao svojevrsan znak da i mali Juan Roman bude fudbaler. Priču o Riquelmeovom djetinjstvu smo pročitali hiljadu puta, samo sa drugim akterima. Siromaštvo, bande, ubistva, ucjene, iznude. Sve ono što fudbaler (da ne kažem čovjek) iz Južne Amerike prođe, htio to ili ne. Njegov otac, pripadnik jedne od zloglasnih bandi i visoko pozicioniran u hijerarhiji iste, učestvovao je u namještanju rezultata i ilegalnom klađenju na utakmicama u kojima je igrao upravo Riquelme.

Kada je prije skoro 20 godina (da budem precizniji, 25. oktobra 1997. godine) Maradona odigrao svoj posljednji meč u karijeri (naravno, riječ je o derbiju između Boca Juniorsa i River Platea), zamijenio ga je upravo Riquelme. Boca je gubila od mrskog neprijatelja, da bi na kraju ipak, uz Riquelmeovu pomoć, došla do pobjede od 2:1. Božja ruka je dobila svog nasljednika na terenu, a kada je za Riquelmea stigla ponuda iz Barcelone za koju je i potpisao 2002. godine, dilema više nije  bilo - Argentina ima novog Maradonu, samo što se preziva drugačije. Slični putevi, slične životne priče, magija na terenu, vizija, kontrola lopte, izluđivanje protivnika. U tom trenutku je cjelokupna fudbalska javnost stavila znake jednakosti između Maradone i Riquelmea. Vjerovatno je i utakmica između Boce i Reala kumovala svemu ovome, jer je u finalu Svjetskog klupskog prvenstva Riquelme dirigovao igrom Boce što nije moglo proći nezapaženo. Čije oči su to vidjele? Pogađate – skauta Barcelone.

U Barcelonu je došao u pogrešnom trenutku. Louis van Gaal, tada trener Barcelone, nije imao sluha za Riquelmea koji se naprosto nije uklapao u njegov sistem. Holanđanin nije bio jedini koji nije imao povjerenja u Riquelmea. Još jedan veliki trener, Marcelo Bielsa, dijelio je njegovo mišljenje, što navijači u Argentini nisu opravdavali. Bielsa je čak izviždan i pošteno izvrijeđan svaki put kad je izostavio Riquelmea iz sastava. Argentinska javnost ni u jednom trenutku nije prihvatila Bielsine razloge (mada, imao ih je i često su bili valjani). No, u Barceloni to nije bio slučaj. Riquelme je ubrzo proslijeđen na dvogodišnju posudbu u Villareal, sa kojim je kasnije potpisao i dugogodišnji ugovor i gdje je zapravo svima pokazao kako izgleda ekipa koja je građena oko njega kao glavnog dirigenta orkestra. 

Villareal je prodisao; pojavio se na fudbalskoj mapi, a glavne zasluge su bile upravo Riquelmeove. Koliko puta ste čuli frazu kako nečije lopte imaju oči? Mnogo, priznat ćete. Riquelmeov zaštitni znak. Kao kad gledate magični trik i postavite pitanje na koje nikad ne dobijete odgovor - “Jebote, kako je ovo napravio?” To je bio i Riquelmeov trik. Jednostavnost. Uvijek je nalazio rješenje, ma koliko da je situacija bila komplikovana. Zajedno sa još jednim Južnoamerikancem, Forlanom, činio je nevjerovatan tandem. Stara desetka i moderna devetka. Od Forlanovog prvog dana u Villarealu, znalo se da će njih dvojica odlično sarađivati. Riquelme ga je na prvom treningu pozvao kod sebe na večeru koju je sam spremio. Bio je majstor i u kuhinji (Forlanove riječi). Ekipa je igrala odličan fudbal i ostvarivala još bolje rezultate. Riquelme i Forlan su u jednoj sezoni postigli 40 ligaških golova (Forlan 25, Riquelme 15) od 69 koliko je Villareal postigao. Na kraju je Žuta podmornica sezonu završila na trećem mjestu. Sloboda koju je Riquelme imao u Villarealu, usko je povezana sa jednim od boljih defanzivnih veznih tog vremena – Marcosom Senom. Sena je stizao sve. Odličan u defanzivi, sjajan u krojenju napada svoje ekipe. To je i odgovaralo taktički “neodgovornom” Riquelmeu. Znao je da mu Sena čuva leđa, bez obzira na sve, što je u konačnici pružalo Riquelmeu da u pojedinim trenucima pokuša nešto što nikom drugom ne bi bilo na kraj pameti. No, već smo naučili da je Riquelme druačiji; da je poseban. Villareal je u sezoni 2005/06 odigrao slabije u domaćem prvenstvu, ali je bio nadomak finala Lige Prvaka. Revanš polufinala protiv Arsenala, Riquelme će pamtiti do kraja života. Arsenal je na El Madrigal došao sa prednošću od 1:0 iz Londona. Riquelme, Forlan, Sorin i društvo su imali svoje prilike. Na kraju je Clichy skrivio jedanaesterac koji je izveo Riquelme. Oči u oči sa Lehmanom. Poput dvoboja u kaubojskim filmovima. Ko će biti vještiji?! Na žalost svih navijača Villareala, Lehman je odbranio penal i odveo Arsenal u finale Lige Prvaka. Uprkos promašenom jedanaestercu, Riquelme je bio nominovan za najboljeg igrača na svijetu.

Nije se ni sa Villarealom razišao prijateljski. Pellegrino ga nije mogao natjerati da trenira. Riquelme je želio otići; pronaći opet mjesto gdje će uživati i gdje će moći biti to što jeste, bez da ga neko mijenja. U Evropi to više nije mogao biti, stoga se vratio u Argentinu. Vratio se “na mjesto zločina”. Plesao je terenima, driblao, asistirao, nasmijavao vlastite, a nervirao suparničke navijače. Zato je i igrao fudbal. I, uvijek je naglašavao kako bi volio da su ljudi uživali u njegovom fudbalu kao što je on uživao igrajući ga. Riqulme ovo neće pročitati (niti će mu neko prenijeti), ali jesmo. Uživali smo.

Riquelme je prenio odličnu klupsku formu obukavši reprezentativni dres na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj. Asistirao je kod oba gola u pobjedi protiv Obale Slonovače, dirigovao veznim redom u visokoj pobjedi protiv Srbije, namjestio gol protiv Njemačke. A onda? Pekerman ga vadi iz igre kako bi čuvao rezultat i sačuvao Riquelmea, a u stvari je pružio ruku Klinsmannovoj Njemačkoj. Nijemci su preuzeli inicijativu, izjednačili rezultat, da bi na kraju bili bolji poslije boljeg izvođenja jedanaesteraca.

Propustio je Svjetsko prvenstvo u Južnoafričkoj Republici. Nije mogao s Maradonom. Dva alfa mužjaka ne mogu zajedno. Riquelme je 2008. godine odigrao posljednju utakmicu za reprezentaciju, a 2010. jednostavno nije želio igrati za Maradonu. Javno je to rekao. Mangupski. Ulica ga je naučila da gine za ideale. I ginuo je. Opet, na neki poseban način. Riquelmeovski.

Riquelmeova posebnost se ogleda i u tome što nije ništa osvojio. Postoje igrači za koje svi kažu kako je šteta što nisu osvojili Ligu prvaka, Evropsko ili Svjetsko prvenstvo. Riquelmeau to nije potrebno. Dovoljno je velik i bez toga. Padao je i ustajao više puta, prkoseći svemu; čak i modernom fudbalu. Ostao je dosljedan sebi – igrao je onako kako je naučio, zajebavao se i uživao na terenu. To je trofej koji mnogi ne mogu osvojiti, jer on ne stoji na policama. On stoji u srcima navijača i iskrenih zaljubljenika u fudbal. Samo tu.