Tamo gdje prestaje logika, počinje Bosna i Hercegovina. Valjda nam je to utkano u gene, duboko negdje, da sve što je dobro popljujemo i obezvrijedimo. Uspjeli smo to uraditi i sa rukometašima, koji su eto 20. na svijetu. Malo li je...
Nije to u skladu sa očekivanjima šire bosanskohercegovačke javnosti. Valjda smo na svom premijernom nastupu na Svjetskom prvenstvu trebali izboriti kvalifikacije za Rio, ili čak doći i u situaciju da se borimo za medalju. Malo nam je što smo bili u društvu tako velikih rukometnih sila, malo nam je i što o našoj reprezentaciji u superlativima govore legende rukometne igre. Mi znamo bolje, doktorirali smo sve sportove, pa tako i rukomet, pišemo iscrpne analize na forumima i društvenim mrežama, kako su nas Marković i njegovi izabranici osramotili u Kataru.
"Vama Bosancima ništa nije dobro, ništa ne valja," kažu kolege iz Makedonije koje su odsjele u istom hotelu kao i mi. Vlado Šola se čudi, "Pa dobro jeste li vi Bosanci normalni. Vi bi na svom prvom prvenstvu da se borite za medalje?". Da smo mogli bolje, mogli smo, ali za zemlju poput naše morale su nam se "poklopiti" neke stvari. Došli smo i do podatka da je u Kataru od svih zemalja učesnica najviše rukometaša rođenih u Bosni i Hercegovini.
Malo se o naš talenat ogrebala Hrvatska, malo Katar, pa čak i svjetski, olimpijski i evropski prvak Francuska. Povrh svega ostali smo bez Panića, a povrijeđeni su na Svjetsko prvenstvo došli naši ključni igrači, Prce i Karačić. Puno je to nevolja za Dragana Markovića, a kada uzmemo u obzir da smo i takvi parirali Makedoniji i Austriji, te od Tunisa ispali na već dobro poznati način, onda su za mene Ivo, Malina, Terza, Nikola, Tore i drugovi istinski junaci.
Od reprezentativaca, koji su se već vratili klupskim obavezama oprostili smo se na prijemu u ambasadi Bosne i Hercegovine u Dohi. Iskren da budem na sam prijem mi se pretjerano nije ni išlo, otišao sam kako bih se pozdravio sa svojim junacima, istinskim borcima za zemlju od koje svi polako dižu ruke. Osjećaj me nije prevario, prijem je organizovan pro forme, čisto da se ispoštuje procedura, a ambasador Sadović sa nestrpljenjem je čekao naš odlazak iz bosanske kuće u Dohi. Od silnih obaveza u Kataru stigao je odvojiti sat vremena za rukometaše i novinare na odlasku iz Dohe. Hvala mu na tome.
Za svijetlu tačku prijema pobrinuo se velikan bosanskohercegovačkog i jugoslovenskog rukometa. Upoznao sam na ovom prvenstvu velika imena ove igre, igre koju IHF pokušava svesti na najniže sportske grane, suludim pravilima, favoriziranim reprezentacijama, sudijama specijalcima, ali to je neka druga tema... Teško je i nabrojati sve rukometne veličine sa kojima sam imao priliku razgovarati u Dohi. Od Ivana Balića, Zlatka Saračevića, Stefana Kretzschmara, pa do Jacksona Richardsona i još uvijek aktivnih majstora ove igre, Nikole Karabatića, Jeromea Fernandeza, Kire Lazarova. Niko od njih, iako su neki i uspješniji, na mene nije ostavio dojam kao Jasmin Mrkonja.
Skromnost ovog velikog čovjeka teško je opisati riječima, to trebate doživjeti, jer je teško u riječi pretočiti njegovu kulturu i ophođenje prema drugim, običnim ljudima koje je tek upoznao, te ih bez imalo ustručavanja pušta u svoj svijet. U vremenu kada zvijezde imaju lažni sjaj, on je uspio ostati čovjek. Mnogo je šampiona dao sport, ali je mali broj onih pravih, čiji je sjaj jači od svakog zlata, olimpijskog, svjetskog, evropskog... Malo sam ih takvih upoznao u svom kratkom novinarskom vijeku, premalo, a sada znam jednog više i zbog toga sam neizmjerno sretan. To mi daje snagu i elan da radim i volim svoju profesiju.
Jedna od najgorih ljudski osobina uvijek mi je bila sujeta. Valjda zato što je u poslu koji radim često iskusim, vidim, prepoznam. Svakog dana srećem ljude koji su ispunjeni prazninom, ljude koji hrane svoju sujetu, jer ih to pokreće, održava u životu, daje snagu da budu još pohlepniji i gladniji, a da pritom gaze i preko mrtvih. Zbog toga i jesmo na najnižim granama u skoro svim sferama života.
Upoznati čovjeka kojemu je riječ sujeta strani pojam, a da iza sebe ima svjetsko zlato, dva evropska, nastup na Olimpijadi i šta sve ne, za mene je bio najljepši dio priče iz Dohe. Sjedio je sa nama noćima i raspravljao o rukometu, iako se na prste jedne ruke mogu nabrojati oni među nama koji razumiju ovaj sport bar toliko da se usude ući u raspravu sa Jasminom Mrkonjom. Uvažavao je naša mišljenja, iznosio svoja, baš kao da sjedi sa sebi ravnima. Na utakmicama skakao, nervirao se, navijao, baš kao i svi mi, iskreni navijači ove male, ali ponosne zemlje. Da to je onaj Jasmin Mrkonja, idol jednog Stefana Kretzschmara. Kada sam pomislio da ne može bolje od toga, došao je taj već pomenuti prijem.
U očima naših rukometaša vidjela se tuga, razočaranost, praznina, želja za povratkom kući. Jednom od njih bilo je teže nego drugima. Kola su se na kraju slomila na njemu. Faruk Vražalić odigrao je izuzetno loše prvenstvo. Nije uspio da bude na svom nivou, razočarao je, ali nije prvi ni posljednji. Najvažnije je da iz ove priče ustane jači i vrati se na nivo na kojem je bio prije Svjetskog prvenstva. Lako smo zaboravili njegove igre protiv Islanda, kada je bio junak i heroj. I tu se opet vraćamo internet stručnjacima, koji ovog rođenog Sarajliju nakon par loših utakmica otjeraše iz reprezentacije, proglasiše ga nesposobnim i netalentovanim. To ne treba mnogo da ga brine, jer već sutra protiv Bjelorusije može opet biti heroj i junak. Tako je to u Bosni i Hercegovini.
Mogao je Faruka "popljuvati" i Jasmin Mrkonja, s tim da bi riječi jednog od najboljih krilnih rukometaša svih vremena, imale mnogo veću težinu nego ovih gore spomenutih... Stručnjaka. Stajao sam i pomalo nezainteresovan čekao da ambasador Sadović pročita svoj govor, kako bi i mi mogli "progovoriti koju" sa reprezentativcima, a onda sam vidio Mrkog i Faruka kako stoje pored mene. "Ja sam tu da ti pomognem kako god mogu, stojim ti na raspolaganju," riječi su koje sam uspio čuti prije nego što sam se udaljio, jer nije pristojno slušati tuđe razgovore rekli su mi stariji. Ostali su Jasmin i Faruk još dugo da pričaju, a meni se vratio osmijeh na lice.
Dobro je, još uvijek smo živi, još uvijek nas nisu ubili, još uvijek u nama živi ta bosanska duša. Malo nas je, ali smo tu i za nju ćemo se boriti. Dok je ljudi poput Jasmina Mrkonje, bit će i sporta i rukometa i uspjeha. Kamo sreće još da makar malo pažnje ovim momcima, ali i svim drugim istinskim ambasadorima naše zemlje, posvete i oni koji nisu ni 120. na svijetu. Gdje bi nam kraj bio? Zbogom Doho, bilo je lijepo, hvala ti na Jasminu Mrkonji, hvala ti što sam još jednom bio ponosan što sam Bosanac i Hercegovac. Marka i momci, glavu gore i vidimo se i u Poljskoj, u to ne sumnjamo.
Promo
U novoj opremi do novih uspjeha
Za fudbal i futsal: Mozzart uz KMF Derventa i FK Radnički Zvornik
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora/ica, a ne nužno i stavove portala SportSport.ba te portal ne može i neće odgovarati za sadržaj tih kometara. Komentari koji sadrže vrijeđanja, psovanja i vulgaran riječnik mogu biti uklonjeni bez najave i objašnjenja, ali to ne obavezuje SportSport.ba da obriše sve komentare koji krše pravila. Čitanjem prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim uvjerenjima.
