Oproštaj od Kemice i suze koje su nas zaboljele

Krenut ću od onoga što je mene lično najviše pogodilo, a to je sudijska nepravda na susretu sa Tunisom. Dobro, mi smo mali, oni su Tunis, imaju jak lobi u IHF-u, ovdje imaju veliki broj navijača, tako da mi dirigovano suđenje Portugalaca nije bilo nikakvo iznenađenje. 

Progutao sam i Mehmedaliju Mulabdića koji je bh. novinare pokušao ušutkati nakon što smo "poludili" na sudijsku nepravdu. Čak je i zaprijetio da nam se ne ponovi da galamimo. Sram nas bilo što navijamo za svoju državu. Međutim, treba ga shvatiti i njegov je posao bio u pitanju. Skače Dado, slavi odbrane Hamze, kao da igra protiv ljutog neprijatelja, čupa kosu na golove Malinovića... Para vrti tamo gdje burgija neće. 

Sve sam progutao dok nisam stao u Mix zonu kako bi nakon utakmice sa Tunisom, pojačanim ljudima u crnom, uzeo izjave od naših igrača, a onda je pored nas prošao uplakani Dejan Malinović. Tada je tuga zbog poraza prerasla u ljutnju, bol, bijes... Na sve to dan kasnije je i stigla čestitka od IHF-a. Prce je suspendovan zbog prigovora tri utakmice, a Savez kažnjen sa 1.000 švicarskih franaka. Ko je još vidio hajra od Bosne, vazda sa nama neki problemi, još smo trebali i Tunis sa hiljadama navijača izbaciti sa Svjetskog prvenstva. Taman posla. Evo vama čestitka, ovo vam je za nauk, da se s nama više ne...

Potišteni zbog poraza od Tunižana i svega što se desilo na ovom susretu vraćamo se u hotel Millenium. Standardno druženje nakon dugog dana ovaj put svelo se na analiziranje utakmice, suđenja, vrtimo istu priču u krug. Tog dana umro je i Kemica, a komentiranje utakmice prekidaju taktovi poznate pjesme. Pitam se da li je moguće? Gubim li se polako, gledam na sat, poprilično je kasno, možda me savladao umor. Onda me pogled vodi ka klaviru i vidim Bureta. Od svog druga oprostio se uz pjesmu koja je najbolje opisala naš debitantski nastup na Svjetskom prvenstvu. Nije htjela..., a malo nam je falilo. 

Opet sam uhvatio zadnji voz za doručak, što nije nikakvo čudo, obzirom da mi je sat još uvijek "podešen" na sarajevsko vrijeme. Nisam se naspavao pa će mi šetnja u pravom društvu, ulicama Dohe dobro doći. Nakon nekoliko pređenih kilometara i uzaludne potrage za adidas outlet radnjom sjeli smo da popijemo kafu. 

Kafana podsjeća na američke bikerske klubove, srećom u Dohi smo, pa nema razloga za brigu. Osvježenje nam je dobro došlo, napunili smo baterije za posjetu Souq Waqifu. Konačno dio grada koji ne podsjeća na SF filmove. Sve je prirodnije i ležernije, raja pije kafu, trgovci pokušavaju "upecati" mušterije, čovjek se brate ljepše osjeća. 

Kod Zahira, Indijca koji je prije četiri godine stigao u Katar, smo pazarili poklone za najbliže, a na odlasku nas pokušava primamiti da kupimo zanimljivu džidžu, koju možete vidjeti u video prilogu. Neka hvala, možda kad se vratimo. Pijaca je zatvorena od jedan do pola pet, a nama vrijeme ističe, žurimo na trening. Vratit ćemo su u Souq kada budemo imali više vremena. U nedjelju je slobodan dan na Svjetskom prvenstvu. Idealan da ga provedemo u čaršiji. 

Do hotela se vraćamo taxijem. I dok Fele i Bure vode svoju priču ja vrijeme kratim sa novim prijateljem. Taksista Simon je iz Kenije, a u Dohi živi dvije i pol godine. Došao je u potrazi za boljim životom, a sada jedva čeka da dobije izlaznu vizu kako bi se što prije vratio kući u Nairobi. Dodijalo mu je raditi za 200 dolara mjesečno, 12 sati dnevno, šest dana u sedmici. Ma nije ni to problem, al' nema tu meraka. Govori mi, "gledaj ove ljude, jesi li vidio barem jedno nasmijano lice? Imaju pare, a siromašni u duši, sreću kupit ne mogu." 

Priča mi kako u Keniji žive 44 različite nacije, a opet eto ljudi imaju jednog predsjednika, deveraju nekako jedni sa drugima. Kontam kakav bi to cirkus kod nas bio, svakom predsjedniku po jedan mjesec u sistemu rotacije, a dok bi dobili selektora reprezentacije prošla bi dva kvalifikaciona ciklusa. Valja ugoditi svim članovima Izvršnog odbora. 

Nije mu jasno kako to jedna država, a tri predsjednika, od kojih jedan glasa za predsjednika u drugoj državi. Kako ti to da objasniš čovjeku iz Kenije. Budale moj Simone, budale. Da se hoće ugledati na ove naše momke, Dejana, Ivana, Nikolu, Muhameda, Faruka, Duška, Dragana, pa da počnemo živjeti k'o ljudi. Nakon polusatne vožnje rastajemo se, znam da ga više neću vidjeti. Sretno druže, izguraj još tu godinu i pol i kući u Nairobi. Sretno i momcima protiv Hrvatske, glavu gore, učinili ste nas ponosnim, uživajte do kraja prvenstva. Valja vam i u Poljsku do godine...