Todorović: Za Široki i Želju sigurno neću nikada zaigrati · Intervju

Već pune četiri godine nosi dres s lentom, a svojim je driblinzima, golovima i majstorijama pridobio mostarsku publiku koju ruku na srce, inače nije nimalo teško zadovoljiti, no Ognjen je jedan od onih koji i pred tako zahtjevnom publikom katkad ima i pravo na možda lošiji dan - neće mu biti uzeto za zlo jer se zna da će to ovo sjajno krilo vratiti mnogostruko već prvom narednom prilikom.

Poznavatelji prijeratnih nogometnih virtuoza u Mostaru, a potpisnik ovih redova jedan je od njih, za Ognjena će reći da ponekad podsjeća na jednog od najbojih i najvoljenijih igrača u Mostaru, nezaboravnu Veležovu "jedanaesticu", legendarnog Semira Tucu.

U njegovoj igri zaista ima onog vica i smisla koji podsjećaju na Semira, a u razgovoru za SportSport.ba kaže da mu je ogromna čast ući u usporedbu s takvim igračem, a otkriva nam dosta toga, od želje da nastavi i nakon karijere živjeti u Mostaru, do anegdota kojima je prošarana karijera ovog sjajnog igrača i prije svega, sjajnog momka.

Ognjene, reci nam za početak, gdje je počela tvoja nogometna priča?

"Sve je počelo u Brčkom kada sam imao sedam godina, otišao sam na trening u brčansku Lokomotivu i tu se zadržao sve do juniorskog staža, eto skoro nekih 10 godina. Moram reći da mi je nogomet dobro išao, napredovao sam iz godine u godinu i kada sam završio srednju školu, kada je došla dilema fakultet ili nogomet, došla je prilika da odem u Slaviju iz Istočnog Sarajeva koja je tad imala jaku i respektabilnu momčad. Prije toga sam trebao otići u Podgoricu, zaigrati za Zetu, čak i proveo nešto malo vremena dole ali je to na kraju propalo, ali srećom, sa Slavijom je sve ispalo super, imao sam sreću da kao jako mlad sa 18, 19 godina dođem u tim koji u svojim redovima ima asove kao što su Sretko Vuksanović "Doktor", Goran Simić "Picula", pa Vučina Šćepanović, Bojan Regoje, Milan Stanković, Darko Spalević. Ekipa je bila baš iskusna, a nas par klinaca smo imali sreću da igramo uz takve igrače. Ispočetka sam ulazio pomalo, ali već nakon pola godine period adaptacije je bio iza mene, krenulo je nabolje. Postao sam standardan i eto, proveo sam 4 divne godine u Slaviji od kojih sam tri bio standardni prvotimac".

Tada si već znao da je nogomet tvoj pravi životni poziv?

"Ma to sam znao i kao mali dječak vjerujte mi, ali eto, nikad ne znaš na koju stranu te život može odnijeti. Bio sam i odličan učenik, mogao sam lako otići i nekim drugim putem, ali eto, nogomet i ta ljubav prema njemu prevagnuli su i evo, Bogu hvala, danas živim od nogometa. Zahvalio bih se na tome i svom prvom treneru u Brčkom Savi Obradoviću, inače bivšem igraču Radničkog iz Niša od kojeg sam zaista naučio mnogo o nogometu ali i o životu. Stara škola, ali sjajan trener koji je na pravi put usmjerio dosta djece iz Brčkog i uistinu sam mu zahvalan na svemu što je učinio za sve nas tih godina".

Okušao si se i vani, u Izraelu?

"Jesam, no duže od pola godine nisam izdržao. Da ti budem iskren, tamo me samoća skoro ubila. Nije bilo nikoga od stranih igrača, bili su sve domicilni nogometaši, Izraelci s kojima se nisam baš previše družio, pa su me samoća i dosada pojele. Pola godine mi je bilo i previše vjerujte mi. Poslije toga izleta vratio sam se natrag u BiH, u FK Sarajevo".

Čega se najviše sjećaš iz sarajevskih dana?

"U Sarajevu je bilo uistinu lijepih trenutaka, ali i nekih manje lijepih. Bilo je turbulentno, ali sve u svemu se rado sjetim tog perioda. Upoznao sam momke koji će mi biti prijatelji do kraja života, prije svih Amera Dupovca, Ivana Tatomirovića, Miloša Stojčeva, Bojana Puzigaću...da nekoga ne zaboravim. Ali bilo je u Sarajevu i veikog pritiska javnosti, od strane navijača u trenutcima kada nije išlo. Ono, kad je sve bilo dobro, bilo je med i mlijeko, ali kada krene po zlu znalo je biti teško podnošljivo. S te strane moram istaknuti da je što se tiče tog pritiska u Mostaru kudikamo lakše. Mislim, pritisak postoji i ovdje i postoje momenti kada nije lako, ali opet, kudikamo je lakše nego u Sarajevu".

Mostar ti odgovara kao grad?

"Pa to sam davno govorio, još kada sam gostovao tu sa Slavijom. Imao sam divan osjećaj kad god bih došao u Mostar. I mislio sam u sebi kako bi bilo dobro igrati ovdje. Sviđalo mi se sve, od klime, stadiona, grada. Srećom, život me doveo ovdje, uklopio sam se i u grad i u ekipu. Mislim da sam ovdje dao najviše od sebe u igračkom smislu, jer iskreno, uživam biti u Mostaru"

Kad je tako onda vjerojatno i razmišljaš o životu u Mostaru nakon karijere?

"Pa iskren da budem jesam i vjerujem da će tako i biti. Supruga mi je odavde, točnije iz Čapljine ali u Mostaru ima stalni posao i ovdje se osjećamo dobro. Opet, s druge strane ne znaš što ti nose idući dan i noć, tko zna gdje te karijera i u kojem smjeru može odvesti, ali vjerujem da ćemo ostati i živjeti ovdje nakon što moja karijera završi. Stekao sam i sjajno društvo tu, prijatelje, uistinu mi sve odgovara".

U najboljim si godinama za sportaša (29), imaš li ambiciju opet se okušati negdje u inostranstvu?

"Naravno da imam. Realno, svi mi igramo, izuzev ljubavi prema nogometu, zbog toga da uspijemo zaraditi novac kroz karijeru i da se okušamo u nekim drugim sredinama, pa bih i ja volio pokušati još negdje. No, kako odluči onaj gore, bit će tako. Pravo da ti kažem, više se ne opterećujem toliko s time. Dok sam bio mlađi bilo je drukčije, više sam razmišljao o tome, da je sad ovo, da je ono...sad u ovim godinama, prvenstveno zbog toga što mi je ovdje lijepo, ne bih svugdje srljao, osim kada bi u pitanju bio neki unosan ugovor koji bi mi osigurao životnu egzistenciju. Nadam se da će se to dogoditi, a ako ne, opet dobro. Bogu hvala i neka smo svi živi i zdravi".

Tvoj trener Blaž Slišković priča o zasićenju igrača koji su duže vrijeme tu, o nedostatku motivacije. Slažeš li se s njim da i to zna predstavljati problem katkada? Nakon toliko uspjeha, je li teško pronaći novi motiv?

"Pa iskreno, to možda i jeste tako ali mi to ne osjetimo. Možda netko na meni i vidi da sam zasićen, ali ja to zaista ne osjećam na taj način. Uvijek moraš tražiti neke nove motive, to je istina. I onda tim zapadne u krizu, ali to nije zasićenje već normalni krizni period koji ne može mimoići niti jednu ekipu na svijetu u bilo kojem sportu. Kriza dođe i prođe, uvijek se nađe neki novi motiv koji te gura dalje i zbog kojeg se trudiš još više. Evo, može li bolji cilj i motivacija nego osvojiti četvrtu titulu za redom i postaviti letvicu još više za sve ostale timove? To bi bilo tko drugi teško ponovio, a i ovo će dosad urađeno. Pričali smo dosta između sebe, normalno, bilo je nekih razočarenja u smislu da nisu ostvareni neki transferi, ali Bože moj. Izdigli smo se iznad toga i evo ponovno smo u našem starom ritmu".

Ognjene, sa Zrinjskim svake sezone igraš europske utakmice. Svjedoci smo da čak i nogometno minornije zemlje od nas poput Luksemburga imaju predstavnike u grupnoj fazi Europa lige, dok našim klubovima to nikako ne polazi za rukom. Zbog čega?

"Evo, konkretno nama, zadnje tri sezone, uvijek "nešto malo" fali. Ne znam kako uvijek nama fali to "nešto malo", prvenstveno sreća. Ipak, mislim da treba za početak napokon infrastrukturu dizati na višu razinu. Generalno stadione i terene popravljati, graditi i tu ulagati. Svaka čast Luksemburgu, ali mi smo po talentu daleko ispred njih a i nekih drugih renomiranijih zemalja uz dužno poštovanje prema svima. No ipak, evo njima više ne fali to "nešto malo" nego uvijek nama. Uvijek se sve vrti oko sreće, ali mišljenja sam da sreću treba zaslužiti na neki način. Na žalost, sve se vrti oko novca, a u državi je stanje onako kakvo je i nema potrebe spominjati to. Za naše uslove ovdje je dobro, ali kad pogledate brojke koje se vrte po Europi, pa na kraju krajeva i na Malti, Luksemburgu, Cipru, vidite da se tu ulaže dosta više nego kod nas i vjerojatno je i to bitan razlog što nas ta sreća uporno zaobilazi. I konkretno, taj Maribor koji nas je dva puta izbacio, mi uopće igračkom kvalitetom nismo daleko od njega. No dosta se više ulaže tamo. Pričaju mi Pirić i Mešanović s kojima se redovno čujem, kažu da je sve na višoj razini nego ovdje nažalost. Vjerojatno i tu leže razlozi golova primljenih u sudačkoj nadoknadi i na najnesretnije moguće načine. Oni su tu sreću ipak nečim više zaslužili od nas. Mi za naše uvjete radimo odlično i zato smo prvaci tri puta uzastopce, to je moje mišljenje. U Mostaru zaista, za naše pojmove imamo sjajne uvjete, no eto oni nisu dovoljni za europski iskorak".

Hajdemo mi nazad na naše travnjake. Poslije svega, da li bi zaigrao za neki drugi klub osim Zrinjskog u BiH?

"Pa u ovom trenu zaista jako teško. Nema tu više mijenjanja. Dobro, opet ponavljam, ne zna se šta nose dani i noći pred nama, ali dvije stvari sigurno znam, a to je da sigurno neću zaigrati za Široki i za Željezničar", kroz široki osmijeh govori Ognjen. "To su sigurne destinacije na kojima nikada neću biti. Rekao sam već, ovdje mi je zaista sjajno. Prihvaćen sam i s igračke i ljudske strane, osjećam se kao da sam rođen ovdje. Ne bih napuštao Mostar i jako su male šanse da bih opet negdje drugo zaigrao u Bosni i Hercegovini. Planiram život ovdje, sve su mi misli vezane isključivo za Mostar".

Jedno vrijeme si bio i na spisku reprezentacije. Izbornik Prosinečki vodio te je na američku turneju. Imaš li i dalje ambicija zaigrati za državni tim?

"Iskreno ne znam, teško da se vidim dalje u nacionalnom timu. Ne očekujem poziv uopće, ne nadam mu se. Da sam malo mlađi nadao bih se i to bi mi bila velika motivacija. Ovako, s 29 godina svjestan sam da ima mlađih koje tu treba pozivati, mlada reprezentacija ima usitinu sjajnu generaciju i ti momci bi skoro trebali dobivati šansu u A timu i pristalica sam razmišljanja da mlađi trebaju dobivati šansu. Ako poziv dođe, dobro je došao, rado ću mu se odazvati, ali da mu se nešto nadam i nisam.

Oni koji prate Zrinjski znaju za tebe da si generator dobrog raspoloženja kako na terenu, tako i izvan njega? Predvodnik si svakog slavlja u svlačionici?

"Pa dobro, nije da nije. Šale, pošalice, plesovi, sve je to dio repertoara kojim raspolažem" - smije se Ognjen i nastavlja: "Hajdemo reći, tako me sljeduje, povuče me atmosfera. Treba dobre atmosfere, treba pjesme, treba slavlja. Normalno je da slavimo i da se veselimo kad pobjeđujemo i osvajamo titule. Mišljenja sam da ta slavlja održavaju dobru atmosferu među nama. Doduše, nisam samo ja taj, ima ih još. Uvijek netko drugi ispliva i napravi neku dobru šegu".

Sigurno, kad te već bije takav glas, s nama možeš podijeliti i neku anegdotu kojih vjerujemo nije manjkalo kroz karijeru?

"Uh, pa tko će se toga sada svega sjetiti. Bilo je, naravno da je bilo. Evo recimo, iz Sarajeva, radovanje protiv Kukesija, kada sam zaradio nadimak "Lasta" u utakmici protiv Albanaca na strani u kojoj smo poraženi s 3:2. Ja sam zabio gol za 2:1 i toliko me je ponijela radost da sam skočio dva metra u zrak i aterirao direktno, bez ikakve amortizaicije, na pluća. Vrtilo se to jedno vrijeme i na youtoubeu. Kad smo došli u svlačionicu na poluvremenu mene je uhvatila strašna mučnina. Šef (Husref Musemić) tada je mislio da se to događa zbog hrane i da sam nešto loše pojeo, no kad je pogledao snimku kratko mi je rekao : "Moj Todore, nisi ti ništa pojeo, nego si ti sine pao direktno na prsa. Pa šta si mislio ti, da ćeš poletjeti!?" Tada sam i dobio taj nadimak "Lasta". Eto, kad smo kod tih slavlja, kada smo slavili prolaz protiv Valette, pjevao sam i vodio navijanje u svlačionici, a prst proleti u ventilator i završim na šivanju. Ma anegdota ima svaki dan, posebno s ekonomom Dražanom Melom koji je i sam spadalo, ali sva zezancija nestaje kada mu zbijemo neku šalu s opremom...tada je bolje da mu nestanemo s očiju".

Za kraj, kakav odnos imaš sa trenerom Sliškovićem, živućom legendom našeg nogometa?

"A šta da ja pričam o čovjeku koji je uzor velikom Zindeinu Zidaneu? Imamo zaista sjajan odnos, on sa svim igračima ima prije svega ljudski, očinski odnos, sa svakim zna kako i kada komu što treba. On održava zaista sjajnu atmosferu među nama tako da je Blaž Slišković za mene i igračka, trenerska i ljudska veličina"

Momak koji sa sebe sam voli reći kako mu je draže da njegova igra priča za njega, a ne riječi, na kraju je ispao i više nego dobar sugovornik. Driblinzi, vickasti duh i spremnost na šalu, te na kraju želja da ostane i nakon nogometne karijere živjeti u Mostaru njegove su neraskidive veze s gradom u kojem je zasada doživio najljepše trenutke u karijeri a i privatno, a sve to će ga, kako stvari stoje uskoro i učiniti Mostarcem do kraja života.